Prop 11, 9 – 12, 8

Raduj se, mladiću, za svoje mladosti,

neka ti je srce veselo u danima mladenaštva;

idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju,

ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.

Ukloni dakle jad iz svoga srca

i udalji bol iz svojega tijela.

Ali — isprazna je mladost

i doba tamnih kosa!

I sjećaj se svoga Stvoritelja

u danima svoje mladosti:

prije nego dođu zli dani

i prispiju godine kad ćeš reći:

Ne mile mi se! —

prije nego potamni sunce i svjetlost,

mjesec i zvijezde,

i vrate se oblaci iza kiše;

u dan kad zadrhte čuvari kuće

i pognu se junaci,

i posustanu mlinarice jer ih je premalo,

i potamne one što gledaju kroz prozore;

kad se zatvore ulična vrata,

i oslabi šum mlina;

kad utihne pjev ptice,

i zamru zvuči pjesme;

kad uzbrdica počne strašiti,

a put plašiti;

kad badem procvate,

i skakavac otešča,

a kopar zataji

jer čovjek ide u svoj vječni dom,

i narikače već kruže ulicama;

prije nego se prekine srebrena vrpca

i zlatna se svjetiljka razbije

i razlupa se vrč na izvoru

i slomi točak na bunaru

i prah se vrati u zemlju

kao što je iz nje došao,

a duh se vrati Bogu

koji ga je dao.

Ispraznost nad ispraznostima,

veli Propovjednik,

sve je ispraznost.