Iz novog Vijenca br. 653

Višestoljetna potraga za izgubljenom prozom oca hrvatske književnosti

Priča o Bibliji Marka Marulića

Piše Zvonko Pandžić

Desetljeće nakon knjige Nepoznata proza Marka Marulića ugledni filolog s njemačkom adresom Zvonko Pandžić čitateljima Vijenca predstavlja svoja najnovija istraživanja koja obiluju novim otkrićima i spoznajama

Ubrzo nakon što je u Hrvatskom saboru progovorio hrvatskim jezikom (1843) i nakon što je Sabor hrvatski uzdigao u rang ravnopravno službenog (diplomatičkog) jezika (1847), Ivan je Kukuljević Sakcinski znao što mu je činiti. Putovao je po Trojednici i skupljao starine istoga jezika, iskopane iz zemlje poput Bašćanske ploče, ili pak izvađene iz raznih samostanskih i privatnih škrinja po Dalmaciji. Neke je rukopise dobio na dar, druge otkupio, na koncu brojne skupio. Iz njegove zbirke, danas u Arhivu HAZU, ističe se zbornik Vartal koji je potkraj 16. stoljeća zapisivao Trogiranin Petar Lucić, otac zaslužnoga povjesničara Ivana Lucića. Prvotna mu je nakana bila da redovnicama sv. Benedikta u samostanu sv. Nikole ispiše poezije Marka Marulića (f. 371v): Marul ča je složil, komu Bog pokoj daj / I mene snjim združil u vikuvičnji raj. Najstariji dio zbornika (f. 220r–265r) su umetnuti listovi nastali potkraj 15. stoljeća (poslije 1495), dva stihovana dramska prikazanja (Govoren’je sv. Bernarda od duše osujene i Skazan’je od suda ognjenoga) i prozni Život bl. i sv. Ivana Krstitelja. Prikazanja i poeziju Marka Marulića iz tog zbornika Kukuljević i Jagić objavili su u prvom svesku novopokrenute, danas ugašene serije Stari pisci hrvatski pod naslovom Pjesme Marka Marulića (1869). Prozni Život bl. i sv. Ivana Krstitelja iz Vartala objavio je Josip Badalić (1957) nakon što je talijanski paleoslavist Carlo Verdiani 1953. otkrio Firentinski zbornik i u njemu vrlo sličnu inačicu istoga Života sv. Ivana Krstitelja.

U Firentinskom zborniku nahode se brojni tekstovi hrvatske proze, tako i Život sv. Jerolima, koji počinje sa stihovima iz Marulićeve Suzane. Inače, u tom su zborniku hrvatske proze s početka 16. stoljeća interkalirani i drugi brojni stihovi Marka Marulića i ničiji drugi, dakle u vrijeme kada ni jedan stih njegove hrvatske poezije nije bio tiskan. Verdiani je nakon iscrpne interdisciplinarne analize zaključio da je autor anonimnog zbornika, nedostaju listovi na početku, Marko Marulić. Tim prije što su svi dijelovi zbornika namijenjeni „poljubljenoj sestrici“ za duhovnu i književnu izgradnju. Poznato je naime bilo (F. Božićević) da je Marulić svojoj sestri benediktinki Biri ostavio „mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima na čestit i blažen život, što ih je na domaćem jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marko“. Verdianijevu tezu o Marulićevu autorstvu tog zbornika prihvatili su ili smatrali vrlo vjerojatnom J. Badalić, V. Štefanić, Z. Kulundžić, J. Hamm, S. P. Novak i N. Kolumbić. No kada je Verdiani u Splitu 1973. objavio taj zbornik u knjizi O Marulićevu autorstvu Firentinskoga hrvatskog zbornika iz XV stoljeća, protiv Marulićeva autorstva izjasnili su se M. Moguš i D. Malić. Glavni im je argument bio da neke riječi iz zbornika Marulić uopće ne poznaje. Tada je pitanje Marulove hrvatske proze stavljeno „na led“, a uređivački je odbor Sabranih djela Marka Marulića izdavanje njegovih proznih djela zaključio. Hrvoje Morović objavio je (1971, 1972) krnji prijevod Naslidovan’ja, a Zvonimir Kulundžić otkrio (1976) i cjeloviti tekst toga Marulićeva prijevoda iz 1500. U tom se djelu nalaze sve one hrvatske riječi Firentinskoga zbornika koje Marulić navodno nije poznavao, što sam dokazao u knjizi Nepoznata proza Marka Marulića (2009).

Latinska Biblija (1489) i prva hrvatska egzegeza

U firentinskom Životu sv. Ivana Krstitelja se nalazi, u Vartalu ga nema, dodatak s izlaganjem (ekspozicijom, egzegezom) redak po redak, odnosno dvostih po dvostih, Marulićeva prijevoda hvalospjeva Veliča duša m(oj)a. Već je Mladen Parlov (2002) primijetio da su u toj egzegezi više biblijskih primjera jukstapozicije „oholosti i kriposti“ praktički isti kao i u Marulićevim latinskim djelima, što nikako ne može biti slučajnost. Kada se ista starozavjetna mjesta pojavljuju u više djela, čak i u istom poretku, onda se u filologiji traži i zajednički izvor.

Maruliću je Biblija bila nepresušno vrelo primjera (exempla) kreposnog života, ali i ljudske slabosti, navlastito oholosti, starozavjetnih slika i alegorijskih predložaka, zapravo gotovo cijelo književno mu djelo, latinsko i hrvatsko, imalo je za ishodište Bibliju. U Splitu toga doba nitko nam nije poznat tko bi bio egzeget, a kamoli u tom opsegu i s takvim znanjem. I na koncu života, u svojoj oporuci, s velikom pomnjom popisuje i daruje sve svoje knjige, na prvom su mjestu dvije Biblije, prva je u četiri sveska cum comento, druga sine comento, te jedan vlastoručni sažetak, Compendium Bibliae. To je najvjerojatnije bila sinopsa važnijih svetopisamskih mjesta i pojmova, nešto slično kao njegov Repertorium klasične i otačke literature.

Tu njegovu Bibliju cum comento – sačuvana je do danas – listao sam kao gimnazijalac u Splitu 1974. Navraćao sam tada kod fra Stanka Škunce, inače profesora latinskog i grčkog jezika (u Rimu je 1971. na latinskom jeziku objavio svoju disertaciju o dubrovačkom pjesniku Iliji Crijeviću), u knjižnicu franjevačkog samostana na Poljudu, gdje se čuva najveći broj splitskih inkunabula. On je upravo u to vrijeme suhom olovkom bilježio folijaciju u sva četiri sveska te Biblije koju je Marulić oporučno darovao poljudskim franjevcima, a pokazao mi je i brojne njegove rubne bilješke i crteže koje je vlastoručno zapisao i oslikao. To su četiri sveska latinske Biblije iz 1489. na više od dvije tisuće tiskanih stranica velikog formata (in 2º), a teška su zajedno desetak kilograma. Saznao sam da se Marulićeve 450. obljetnice smrti nitko od državnih kulturnih institucija nije sjetio.

Hrvatska Institucija Add. 10394 (Nº 6), f. 74^r / Foto: Vijenac br. 653

Kada je pak Franz Posset, američko-njemački autor brojnih zapaženih knjiga s područja humanizma i reformacije, gotovo četiri desetljeća poslije, pisao svoju knjigu Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489 (Köln, 2013), pri čemu je analizirao sve Marulove rubne zapise, kristograme, križeve, kaleže, manikule i druge crteže u nastojanju da približi njegovu biblijsku hermeneutiku, savjetovao sam mu da se cijela ta Biblija presnimi i objavi na CD-ROM-u uz njegovu knjigu. Roland Marti, profesor slavenskih jezika i kulture iz Saarbrückena, urednik najpoznatije njemačke slavističke serije, u kojoj su nekoć objavljena brojna djela i rasprave iz hrvatske književnosti, među inima i prva hrvatska gramatika, čakavsko-njemački rječnik u tri sveska i sl., složio se, iako su time troškovi rasli. No nekoliko samozatajnih njemačkih, švicarskih i hrvatskih pojedinaca, ljubitelja hrvatske književnosti, tako jedinstvene u slavenskome svijetu, prilozima su potpomogli izdanje, pa je knjiga objavljena, uz nju i cijela Marulićeva Biblija na CD-u. Ne smije se prešutjeti ni dozvola franjevaca, ni velik trud koji su uložili Branko Jozić i Bratislav Lučin iz Marulianuma u Splitu, strpljivo danima snimajući in situ tu Bibliju, bez pomagala koja imaju velike knjižnice. Oni su potom na svaki snimak stavili i elektronsku folijaciju, što danas olakšava snalaženje i citiranje najvažnijeg metateksta književnih djela Marka Marulića. Zapravo, tko god htio izučavati genezu i produkcijsko-estetsku potku Marulićevih, bilo latinskih bilo hrvatskih djela, ovu Bibliju ne smije zaobići, dok će mu Possetova sistematizacija uvelike olakšati rad.

Hrvatska Institucija Add. 10394 (Nº 6), f. 95^r / Foto: Vijenac br. 653

Osim na evanđeoski predložak, ekspozicija Veliča duša ma iz Firentinskog zbornika oslanja se i na komentar Nikole de Lyra (1270/75–1349) na cijelu Bibliju, što sam ustanovio tek prošle godine. Gotičko lomljeno pismo i nebrojene kratice u toj latinskoj Bibliji nisu baš pozivale na čitanje. Lyrina ekspozicija, uz uvode sv. Jeronima i dodatke Pavla iz Burgosa, čini i najveći dio te Biblije. Nju je od 90-ih godina 15. stoljeća do smrti 1524. posjedovao i kao glavno pomagalo pri sastavljanju praktično svih svojih književnih djela koristio Marko Marulić. Ovaj nalaz o Lyri ima dalekosežne posljedice za autorstvo Firentinskog zbornika. Samo onaj tko je u Splitu pri ruci imao Bibliju cum comento Nikole iz Lyre mogao je sastaviti Firentinski zbornik. Da je upravo to izdanje koristio Marko Marulić, dokazuju njegove – vlastoručne – rubne bilješke na primjerku te Biblije, kao i brojni prevedeni citati i parafraze Lyrina komentara u hrvatskom tekstu zbornika. Ovdje su samo dva usporedna citata iz latinske Biblije (Lyra) i firentinskog izlaganja Magnificata:

Quasi diceret Maria: O Elisabeth, tu me magnificas, sed ego totum deo attribuens ipsum magnifico in hoc cantico.

Chacho dabi htilla rechi Maria: Ti mene chualis zabeta i usuisuy˙es, a y˙a hualim i usuuissuy˙em gospodina boga choga dobrota i milosardy˙e meni suacha poda.

Ecce enim ex hoc beatum me dicent omnes generationes, id est Judaei et gentiles. Ex omnibus generationibus aliqui sunt conversi ad fidem qui confitentur istam virginem beatam. Hoc enim patet in Saracenis, unde in Alchorao Machumeti dicitur de Maria virgine.

Eto uuidite da yu suui narodi blasenom zouu, zaç ne samo charsty˙ane da y˙os i xidouue i turci i mahomet u suuom zachonu gouuori gdo bi blasenu diuu obsouua da ga sestocho imayu chastigatj.

Lyrini citati, može ih se navesti velik broj, a navlastito ovaj o Muhamedu i njegovu zakonu, jedinstven su dokaz Marulićeva autorstva ekspozicije, jer je on na svom primjerku latinske Biblije na šest mjesta vlastoručno stavljao bilješke gdje Lyra i Burgos spominju Muhameda i Kuran. Zanimanje tom temom proteže se kroz brojna njegova djela. Posve razumljivo, Turci su bili na puškomet od Splita, a borbe su se vodile za obranu Klisa.

Iz epigrama B. Merule (o. 1485) Pisarima gosp. Marka (Magliab. VII, 1183, f. 122v) / Foto: Vijenac br. 653.

R 6633 (Nº 13), f. 33v. / Foto: Vijenac br. 653.

Doslovni prijevodi i parafraze iz Lyrina komentara ne ostavljaju prostora sumnji da je Marulić sastavio, bez obzira na prepisivača, ovu meditativnu egzegezu Magnificata. Barem jednako za atribuciju teksta Marku Maruliću govori i način na koji je on interkalirao prepjev hvalospjeva u svoju egzegezu. Biblijski hvalospjev u vlastitom prepjevu ne donosi tek na jednom mjestu kao druge stihove, nego ga još jednom zapisuje i s lakoćom usklađuje i sadržajno integrira s latinskim tekstom i obratno. Broj je stihova u njegovu dvanaesteračkom prepjevu prema Vulgati udvostručen pa ih je on nanovo morao razdijeliti i posložiti usporedno s biblijskim tekstom i obogatiti paralelnim svojim i ugrađenim Lyrinim komentarima. Cijela ta složena biblijska i pripovjedačka struktura nije kraj njegovih egzegetskih nastojanja oko Magnificata, nego tako posloženoj teksturi traži i nalazi uz doslovni i duhovni smisao – u ovom slučaju posebno, ali ne manje i u Juditi itd. – sve na tragu osobnog umnog i sjetilnog prihvaćanja poniznosti (humiljenosti, uljudstva) i otklona od oholosti. Ideja je to vodilja Marulićeve poetike i teologije.

Dva rukopisa i dvije nove atribucije u Zagrebu

Dijelove Firentinskog zbornika nalazimo i u drugim rukopisima, pa i u onima koji se čuvaju u Zagrebu. Ovdje se osvrćem na dva koja iznova valja atribuirati Maruliću. Jedan je R 3662 (Nº14) iz NSK, koji donosi teologiju sedam smrtnih grijeha (riječ je o prijepisu iz 1532, autor je već pokojni pa se moli za dušu njegovu), a zove se Pocatach od fsache criposti, milosti i dusefnoga utisenia. Služio je sestrama kao priprema za ispovijed. U drugom je dijelu  Marulićeva pjesma u slavu sv. Jeronima An’jelske kriposti nebeskoga hora. Kada izlaže o oholosti, prvom smrtnom grijehu (f. 19v–20r ), navodi iste one primjere koje nalazimo i u Firentinskom zborniku i u njegovim latinskim djelima, Evanđelistaru, Instituciji, Starozavjetnim ličnostima i Repertoriju. Očito je u radu uvijek posezao za svojom zbirkom Compendium Bibliae, tim prije što iste primjere donosi pod natuknicom superbus i u svom Repertoriju (objavljen 2000):

A sada slisaite cholicho strasno i zestocho bog castiga i pedipsa superbih i oholih.

Oholast angela progna is nebes chacho pise isaia proroch cº XIII gouorechi: Quomodo cecidisti lucifer, chacho se upade is nebes lucifere za uogliu suoje oholasti.

Za uogliu oholasti progna bog adama nascega otca i mater euu is raia zemaglschoga.

Za uogliu oholasti uaze bog craglestuo roboamu sinu salamunouu III Regum cº XII.

Isaie cº XXXVIII. Za uogliu oholasti bog castiga cragla senachariba zac angel nebeschi pobi mu u jednu noch sto i osamdeset i pet tisuch uoische. Napokon sini gnegoui ubise ga.

Daniel cº IIIIº. Za uogliu oholasti castiga bog craglia nabuchodonosora zac mu pamet uaze i progna ga izmeiu gludi i stasce u pustigni ziuinom giduchi seno chacho uol.

Machabeorum cº IX. Za uogliu oholasti castiga bog craglia antiocha zac ga fsega israni. che rane tolicho necisto uognahu da se ne mogase poli gnega stati is chih carui chipglahu.

Hester cº IIIIº. Za uogliu oholasti aman bi na uisalih obisen.

Judith cº XIIIº. Za uogliu oholasti castiga bog glutoga oloferna zac mu sueta udouica iudit glauu odsice.

Exodi cº XXXIIIIº. Za uogliu oholasti bog potopi u carglenom moru craglia farauna.

[Secund]o Regum cº XXIIIIº. [ne XXXIIIIº kako piše] Za uogliu oholasti dauidoue pobi mu bog u craglestuu sedamdeset tisuch gludi.

Machabeorum cº IIº. Za uogliu oholasti craglia iruda carui rastocise azara; i rece thobia suomu sinu Thobie cº IIIIº: […] Nigdar ne dopusti da ohalast gospoduge ali u tuom ochiuchieniu ali u tuoioi rici zac ge ona pocatach od fsache pogibeli.

U ovom rukopisu novi su u odnosu na Firentinski zbornik primjeri oholosti Amana i Holoferna, odnosno „kriposti“ Estere i „svete udovice Judit“. Međutim, isti taj uzrok, istih tih čina pogubljenja, hrabrošću istih starozavjetnih žena, opisuje Marulić, jedan pored drugoga, u Starozavjetnim ličnostima i – koliko znam – nitko drugi osim njega u hrvatskoj književnosti uopće.

Drugi rukopis koji je Marko sastavio za svoju sestru jest I a 5 (Arhiv HAZU), Oficij blažene dive Marije. Epigram potvrđuje njegovo autorstvo, a u samu je molitveniku i sedam himana poznatih kao Marulovi i iz Vartala, pa Fancev (1933) nije sumnjao u autorstvo. U novije su vrijeme neki tvrdili, kako bi se spriječilo objavljivanje tog rukopisa u Sabranim djelima Marka Marulića, da oficij nije Marulićev nego da je netko treći preuzeo njegov prijevod oficijskih himana, a ostali dio rukopisa prepisao iz dubrovačkih i(li) glagoljskih molitvenika, što je netočno.

I u inim, proznim dijelovima tog oficija, nalazimo čakavsku jezikoslovnu osobinu koju ne poznaju ni dubrovački štokavski tekstovi ni današnji hrvatski jezik, ni glagoljski oficiji. Marulić je međutim koristi često kao svoj stilem, npr. u gornjem citatu („superbih i oholih“), pa tako i u Oficiju svete dive Marije u proznom i, inače, u dvanaesteračkom prijevodu Magnificata. Riječ je o kategoriji produševljenosti (živosti) u množini muških imenica, hrvatski je jezik poznaje samo u jednini, kada se umjesto u akuzativ objekt stavlja u genitiv. Tu kategoriju u množini poznaju još ruski, poljski i gornjolužički jezik. Za pokazati o čemu se radi donosim jedan stih iz Magnificata (Lk 1, 53) na današnjem hrvatskom jeziku, potom u Marulićevu, ruskom i poljskom prijevodu (tim redom):

Gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku.

Lačnih napuni dobra: a bogatih ostavi tašćih.

Алчущих исполнил благ, а богатящихся отпустил ни с чем.

Łaknących nasycił dobrami, a bogaczy odprawił z niczym.

Oficij blažene dive Marije Marulić je nedvojbeno sastavio za svoju ljubljenu sestru, u Zagreb je stigao iz Splita u prijepisu iz prve polovice 16. stoljeća.

Prva zbirka hrvatske pučkojezične proze

Potraga za izgubljenim hrvatskim djelima Marka Marulića nije počela s Kukuljevićem i Jagićem. Vidjeli smo da je već Petar Lucić skupljao Marulovu poeziju koncem 16. stoljeća. Kada sam čitao Verdianijevu raspravu o Firentinskom zborniku (1957), za oko mi je zapela preslikana naslovnica i na njoj stara signatura (Nº 1) rukopisa. U kodeksu R 6634 iz NSK, koji počinje s Marulićevom Suzanom, vidio sam staru signaturu (Nº 21), zapisanu istom rukom. Tada sam se prisjetio da je Ivan Milčetić (1912) pišući o splitskom polihistoru Juliju Bajamontiju (1744–1800) naveo neke njegove zapise čuvane u Splitu o hrvatskim piscima u Dalmaciji. Bajamonti doista tri puta navodi da je vidio rukopis Nº 21 koji sadrži „alcune poesie illiriche di/del Marco Marulo“. Isto tako bilježi da je Nicolò Vitturi komentirao (preradio) neku canzonu Marka Marula iz rukopisa Nº 1. Kako je taj Nicolò Vitturi iz Firentinskog zbornika doista prepisao i pomalo dotjerivao Život sv. Jerolima, uz koji dolazi i Marulićeva dvanaesteračka pohvalnica Jeronimu An’jelske kriposti nebeskoga hora, nije bilo sumnje da je Bajamonti vidio i kodeks Nº 1, signature bilježi crvenom tintom, i Vitturijev prijepis Života sv. Jerolima (I b 127) koji je objavio Jagić (1869). Drugim riječima, Bajamonti je oba rukopisa (Nº 1 i Nº 21) još u 18. stoljeću atribuirao Marku Maruliću. Kada sam pak kod Kulundžića (1977) vidio preslik naslovnice nedvojbeno Marulićeva Naslidovan’ja i na njoj staru signaturu Nº 12, znao sam da između Nº 1 i Nº 21, uz Nº 12,ima još osamnaest kodeksa koje valja identificirati prema starim signaturama. I doista, neke od tih, ne sve, pronašao sam u British Library, druge je otkupio NSK na dražbi u Londonu velikim zalaganjem Zvonimira Kulundžića u Vjesniku, a treće je opet otkupio Josip Hamm za Slavistički institut u Beču. Većina ih je datirana još za života Marka Marulića u Splitu. O tome sam onda izvijestio u knjizi Nepoznata proza Marka Marulića (2009). Tu proznu zbirku nevjerojatno bogata rječnika i danas posve razumljivu, prvu koju Hrvati imaju na novohrvatskome volgare illustre, jedan je kroatist onomad nazvao „dubioznim tekstovima“, pa ih najvjerojatnije neće biti u Sabranim djelima Marka Marulića.

Firentinski zbornik, Ashb. 1582 (Nº 1), f. 12r. / Foto: Vijenac br. 653.

Ipak, trenutno se organizira međunarodni izdavački projekt, uključujući i godišnje radionice, Hrvatska proza Marka Marulića (radni naslov), iako tu ima i drama i poezije. Cilj je za 500. obljetnicu smrti Marka Marulića (2024), die Zeit ist knapp, podastrijeti nekoliko njegovih kritički priređenih donedavno izgubljenih i(li) zatajenih djela.

Marulić kao minijaturist

O Marulićevu sitnoslikarskom umijeću pisao je Cvito Fisković (1986). Slikarski dar Marko je naslijedio od oca Nikole, koji je umio oponašati različite rukopise. Nekoliko novopronađenih kodeksa ima vrlo lijepe knjiške inicijale i ine ukrase. Najljepše je iluminiran kodeks Nº 6 iz Londona, što je zapravo skraćeni, hrvatski oblik Institucije. Inicijali J i gotičko M s križem uz dataciju (1514) i autorsku signaciju u kolofonu svakako su iz Marulićeva pera (vidi snimke ovdje). On sam bilježi u oporuci da sestri ostavlja i jedan libellus blagovjesnog sadržaja koje je sam ispisao i oslikao (depictum). I kodeksi u Beču imaju brojne višebojne inicijale i ine ukrase. Zagrebački kodeksi Nº 12 i Nº 13 i londonski Nº 11 imaju na rubovima ili kao inicijale i neke karikature i „strašne figure“. Poznato je da je Marulić svojim strašnim i velikim slikama na trgovima plašio splitsku mladež (performance), kako to 1518. vladi u Mletke javlja splitski knez Frane Celsi. U tom smislu vrlo je zanimljiv rukopis Nº 13 iz Zagreba (1508), jer je Marulićev autograf, a ima i takve rubne brutissime figure.

Upravo minijature iz danas londonskih i bečkih kodeksa bile su presudne da je rukopise nabavio najveći trgovac knjiškim minijaturama u prvoj polovici 19. stoljeća, mletački opat Luigi Celotti (1759–1843). On je brojne minijature, slike i kodekse, koje su opljačkali Napoleonovi vojnici, otkupljivao i preprodavao na dražbama u Londonu 1825. i 1826. Među inima bile su tu i minijature iz papina misala iz Sikstinske kapele, a preprodavao je i minijature Julija Klovića. Kada su Francuzi ukinuli samostan benediktinki sv. Arnira u Splitu, gdje je živjela Markova sestra Bira, sva pokretnina otpremljena je u samostan sv. Marije u Zadru. Zbirke se proznih rukopisa Marka Marulića dočepao Celotti i rasprodao je u Londonu. Od trgovaca antikvitetima British Museum otkupio je neke, a privatni kolekcionari druge. Od tih je potekao i Firentinski zbornik i rukopisi danas u Zagrebu i Beču. Neke ine otkupili su 70-ih godina 20. stoljeća nepoznati kolekcionari, za tim rukopisima još tragam.

Ovaj prilog je mali pro-zor (preview) u opširnu znanstvenu raspravu (u tisku): Magnificat anima mea Dominum. Hrvatski prepjev i egzegeza Marka Marulića.

Izvor: Vijenac br. 653 od 14. ožujka 2019.