Marije osobine nisu ekskluzivne samo za žene. Poput Marije, sve nas treba karakterizirati prijemčivost, osjećajnost i sebedarje za dobro drugih, piše vlč. Harrison Ayre s portala Simply Catholic.

Prijemčivost

Marijin suštinski čin prijemčivosti nalazi se u događaju Navještenja. Marijin odgovor Gabrielu je čista prijemčivost budući da je ona potpuno otvorena Gabrielovoj poruci. Za razliku od Zaharije, ona nema straha niti sumnje u prisutnosti arkanđela Gabrijela. Ovdje se njezina prijemčivost isprepliće s poslušnošću i slušanjem; postoji duboko povjerenje u Boga da će ispuniti Marijino poslanje i ispuniti njezine životne potrebe. Čak i kada se bori razumjeti poslanje koje joj je dano, Marijino pitanje ne dolazi iz sumnje. Umjesto toga, proizlazi iz njezina neprestanog razmišljanja i traženja najdubljeg ispunjenja njezina života. To poslušno slušanje utjelovljeno je u dubokom povjerenju na koje ona odgovara potpunim predanjem sebe. Ona s dubokim “fiat” pristaje Bogu koji jedini ispunjava svrhu i smisao za koje smo stvoreni. Ova receptivnost je vitalna, duboko aktivna, nije pasivna, niti ropska. Dolazi iz osjećaja djelovanja i osobnosti koji prepoznaje da ne mogu stvoriti vlastitu istinu, ali je moram uvijek primati.

Prijemljivost je kategorija koju je teško sagledati u pozitivnom svjetlu. Prijemljivost se u suvremenosti često doživljava kao negativna kvaliteta. Negativne verzije feminizma pokušavaju prigrliti aktivizam koji je više muževnog karaktera. Jednakost često promovira ženstvenost na muški način, a ne na autentično ženski način. Ali autentični kršćanski pogled na ženstvenost ne vidi samo prijemljivost kao vitalnu za ženski život, već kao bitnu i univerzalnu za Crkvu i cijelo čovječanstvo. Crkveni oci, naime, vide nužnu prijemljivost za cijelo čovječanstvo: mi smo samo mi jer smo svoje biće dobili od Boga. To se može znati samo ako se promiče i brani ženska karakteristika receptivnosti.

Osjećajnost

U mnogim spisima pape Benedikta XVI. nalaze se razmišljanja o Marijinoj ulozi kao arhetipu Crkve. U Mariji, kaže, vidimo utjelovljenu savršenost Crkve. Djevičanski, bez grijeha, prijemljivi, itd. sve su to istaknute teme u ovim raspravama. Ali to su, iako utjelovljene u ženskoj figuri, očito kategorije koje nisu univerzalne za sve žene. Međutim, jedan ključni element koji Benedikt unosi u raspravu o Mariji i Crkvi za koji smatra da je univerzalno primjenjiv na žene – i, doista, Crkvu također – je afektivnost, ili izražavanje emocija. Za Benedikta, Marija savršeno utjelovljuje tu afektivnost, a ona je od životne važnosti za život vjere.

Možda je to šokantno jer nam se često govori da osjećaje ili emocije treba zanemariti u vjeri. Ipak, postoji ključna rečenica u Svetom pismu koja nam pokazuje važnost osjećaja u Mariji: “Ona je sve to razmišljala u svom srcu” (Lk 2,19).

Srce, u Svetom pismu, nije samo izvor i središte života, već je i mjesto osjećaja. Marijina afektivnost razlikuje se od naše jer je njezina i bezgrešna i potpuno integrirana. Stoga čujemo o radnji “razmišljanja”. U trenucima Isusova života Marija ne odgovara samo refleksivnom emotivnošću, što je tako uobičajeno u našem palom stanju. Umjesto toga, ona razmišlja o otajstvu u svom srcu i razabire ispravan odgovor na otajstva s kojima se susreće. Ovo pokazuje ne samo da je afektivnost središnja za ženstvenost, nego je čak središnja za čin vjere – ima svoje mjesto u odgovoru na Kristovo otajstvo. Prečesto sumnjamo u osjećaje i čak ih se bojimo kako bismo posumnjali u njihovu sposobnost da nam pomognu razviti vjeru. Marija pokazuje da su osjećaji i osjećaji ključni ne samo za ženski život, nego i za život vjere cijele Crkve.

Sebedarje

U Mariji vidimo ljubav koja ne samo da sluša i prima, nego i oduzima sve što ima. U njoj postoji oblik dara da sve što primi ne drži za sebe: sve što je njezino ona čini vlasništvom za sve.

Prihvatljivo, promišljeno i emotivno Marijino srce nikada ne zadržava ta iskustva za sebe. Sve što se čuva u njezinu srcu postoji za cijelu Crkvu. Tako isto, žensko srce nikada nije u stanju zadržati sve za sebe. Majčinska potreba, na primjer, da u svakom trenutku brine za svoju djecu dolazi iz dubljeg osjećaja da sve što je primila nije za sebe: to mora biti dar drugima. Dakle, ženski princip lišenja posjeda. Sve što se prima daje se s dubokim i refleksivnim aktivizmom koji ne samo da se razlikuje od muške aktivnosti, već je, moglo bi se tvrditi, temeljniji za cjelokupno ljudsko stanje. Kada Crkva to počne potpunije prihvaćati u svom antropološkom pogledu, ne samo da može promicati dostojanstvo žene, nego također može pokazati veliki dar ženskog srca ne samo za same žene, već i za Crkvu i, zapravo, čovječanstvo u cjelini.