Na društvenim mrežama, uz brojne vjernike, od njega se oprostila i Udruga Ekosspiritus iz Samobora s kojom je vlč. Milan Kerš rado planinario.  Tekst prenosimo u cijelosti.

U sjećanje: vlč. Milan Kerš

Onaj čovjek s kraja kolone na svakom Planinarskom križnom putu. Vjeran hodočasnik koji je neumorno poticao na ispovijed. Uvijek na raspolaganju, strpljiv u slušanju, uporan u ohrabrivanju. Onaj koji je ušao u legendu svojim propovijedima, nekad neočekivano dugima, a uvijek očekivano drugačijima, a zatim se tiho povukao: „Dajmo šansu drugima, mlađima…“ Onaj koji nam je otkrivao dubine u pjesmama od kojih to nismo očekivali… Molitva od Parnog valjka i Pred tvojim vratima od Olivera… Onaj koji je na svakom kraju svake mise svakog Planinarskog križnog puta znao zahvaliti, jer koji put je samo to dovoljno… Bio je s nama od davnog 16. Planinarskog križnog puta na koji je došao još kao kapelan u Velikoj Gorici, pa sve do zadnjeg pohoda na kojem je sudjelovao, 69. Planinarskom križnom putu u Mariji Bistrici. Vjerojatno niti jedan svećenik u Hrvatskoj nema u nogama toliko pohoda Planinarskog križnog puta kao Milan Kerš.

Volio je radovati ljude. Nasmijavati ih i veseliti se zajedno s njima.

Samozatajan kateheta, koji nikad nije sudjelovao na nijednom katehetskom programu, a da poslije nije vjerno skupio sadržaj koji smo koristili. „Za moje mlade“, samo je šaptao. Onaj koji je kamerom snimio mnoge meditacije i molitve i pjesme. „Za moje župljane“, tiho se smješkao.

Foto: Facebook Ekosspiritus

Volio je ugodno druženje, smijeh i pjesmu. I bio je čovjek duboke pobožnosti, svećenik koji je uvijek radio na sebi i trudio se biti što bolji i kvalitetniji u svom radu.

Uporan planinar, prisutan s nama na brojnim izletima i kampovima. Uvijek mu je bilo bitno da bude na Velebitu. Zajedno smo bili zaljubljeni u tu planinu. Divio se ljepoti prirode i širini Domovine, hranio se susretima, što je redovito bilo obostrano. Ako smo na Cerini željeli imati misu, a nije bilo svećenika, rješenje je bilo uvijek jedno i jednostavno: „Zovi Milana.“

Onaj čovjek sa zvoncem za bicikl na štapu s kojim je planinario. I kada je bila najveća uzbrdica u najdubljoj šumi, on je zvonio. A veterani susreta, koji su znali o čemu je riječ, gledali su kako se oni novi miču. Jer eto, netko baš ide biciklom usred kolone koja se muči na vrh brda. Volio je radovati ljude. Nasmijavati ih i veseliti se zajedno s njima.

Volio je ugodno druženje, smijeh i pjesmu. I bio je čovjek duboke pobožnosti, svećenik koji je uvijek radio na sebi i trudio se biti što bolji i kvalitetniji u svom radu. Uvijek s velikim željama i planovima. Uvijek okupljajući nove suradnike i pokrećući stvari. Prosjek nije bio njegov izbor, težio je većemu od toga.

Dragi Milane, toliko si često bio dio aktivnosti naše udruge da smo se posve naviknuli na tvoje prisustvo. Nedostajat ćeš nam svaki put kad ćemo se okupiti. Obećajemo da ćemo moliti, kako si nas uvijek podsjećao i poticao. Zahvaljujemo ti na svemu što si nam darovao dijeleći s nama ove kratke dane koje svi mi ljudi imamo na ovome svijetu. Gospodin kojemu si služio i kada je bilo lijepo i kada je bilo teško odlučio je pozvati te k sebi. S vjerom i nadom u uskrsnuće nadamo se ponovnom susretu u nebeskom Jeruzalemu.

Udruga Ekosspiritus, Samobor