Dragi prijatelji misionara, želim vas sve od srca pozdraviti i javiti da sam, hvala Bogu, sretno stigao u svoju Ruandu.

Kad se putuje nikad se ne zna hoće li se stići. Za svog odmora, od dva mjeseca, puno sam putovao s autobusom i u autima sa puno različitih vozača, koji po mome mišljenju voze jako brzo. Svaki put se pomolim da, ako je Božja volja, stignem sretno do mjesta kud moram ići. Ta toliko ima prometnih nesreća svih vrsta. Zato se ja uvijek stavim u Božje ruke, zamolim dobrog Oca za oproštenje i zazovem u pomoć anđela čuvara, Mariju Pomoćnicu, sv. Josipa  te sve svece i svetice Božje.

Kao što je bilo predviđeno, ja sam krenuo na put u utorak rano ujutro 30. kolovoza iz Zagreba. U Bruxellesu sam presjeo u drugi avion za Kigali. Let od tamo je trajao 9 sati.

U Kigali me je dočekao moj prijatelj s našim autom i odmah me vozio kući u Rango. Kažem kući, jer su me mnogi pitali gdje je moja kuća. Ja nemam druge kuće ni obitelji nego ove u koju su me poslali poglavari i gdje vršim svoju svećeničku i misionarsku dužnost.

Stigli smo nakon tri i pol sata putovanja, jer se ovdje vozi polako – to je samo 150 km. Bilo je kasno kad smo ušli u dvorište, sva braća su me čakali i činili mi društvo na večeri. Noć je bila kratka, jer sam svakako htio imati drugi dan misu u crkvi u šest sati ujutro. Tu u crkvi sam mogao pozdraviti i mnoge kršćane koji skoro svaki dan dolaze na misu.

Brzo se saznalo u župi i u cijeloj Ruandi da sam se vratio. Onda su slijedila javljanja preko telefona sa puno pitanja i molbi. Mnogi su gladni, a škole će početi za koji dan, nemaju što se traži. Morao sam im objašnjavati da moram srediti problem s novcem, da se strpe. Ta iz Hrvatske u kojoj sam dobio puno darova za njih, ne dolaze ruandski franci. Ja ih razumijem, njima se žuri.

U nedjelju sam imao dvije mise – jednu u župnoj crkvi, a drugu u jednoj filijali. Pokušao sam mnogobrojnim vjernicima, koji su došli na misu, protumačiti da ih dobri Bog ljubi preko dobrih katolika u mojoj domovini Hrvatskoj, koji su me darovali da sva siromašna djeca mogu ići u školu a svi bolesni i stari imati što za jesti. Sad odgovorni iz Caritasa i bazičnih zajednica moraju izabrati najsiromašnije.

Ovim mojim prvim javljanja želim se zahvaliti svima koji su me bratski i prijateljski primili za vrijeme mog kratkog odmora – svim salezijanskim zajednicama, svim župama gdje sam uspio doći. Meni je to jedan lijepi doživljaj – prava duhovna radost koja me jača da nastavim svoj misionarski život, usprkos napasti da ostanem uživati tu dobrotu i blagodati u domovini.

Sad sam tu u mojoj misijskoj postaji s tim ljudima i problemima. Toliko darova sam primio, drago mi ih je bilo primiti, a još više dati siromašnom djetetu da može ići u školu, gladnoj majci da može nahraniti svoju djecu. U moje ime i u njihovo ime – svima srdačna hvala, a od Boga blagoslov za ovaj zemaljski život i sretnu vječnost.