Službenica Božja Marica Stanković i danas nas uči kako biti vjernik među onima koji teško vjeruju bez vidljivih dokaza. Rođena je u Zagrebu 1900. i od rane je mladosti svoj život posvetila Bogu i čovjeku. Školovala se kod sestara milosrdnica, a nakon završene Učiteljske škole, radila je kao učiteljica u Sračincu i Donjoj Voći. Nakon Više pedagoške akademije predavala je u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini, a potom i u Zagrebu.

Željela je mlade privući Bogu. Nadahnuta radom blaženog dr. Ivana Merza i njegovom namjerom da osnuje zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu, Marica je osnovala žensku zajednicu Suradnica Krista Kralja – prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Isto tako, uređivala je glasilo “Za vjeru i dom”, u kojem je pisala o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje “Pro Ecclesia et Pontifice”. Prva je žena u Hrvatskoj koja je to ostvarila.

Javno je branila blaženoga kardinala Alojzija Stepinca i zbog toga je suđena na zatvorsku kaznu 1947. Svoju je vjeru nastavila svjedočiti i u zatvoru, a preminula je svega pet godina nakon izlaska.

U tijeku je postupak za proglašenje blaženom službenice Božje Marice Stanković pokrenut 2006.

Marica Stanković / Foto: HKM

Župa sv. Vida i sv. Jurja organizira jubilarne 10. dane službenice Božje Marice Stanković u Madžarevu, Novom Marofu i Kamenoj Gorici. Program održavanja možete pronaći na poveznici, a u nastavku donosimo poticajne misli službenice Božje Marice Stanković koje su objavljene na mrežnoj stranici Križarske organizacije-

Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.

(Na suđenju, 24. siječnja 1948.)

– – – – –

Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveca bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi.
Pa nije ostavio ni Tebe ni mene!
A neće ostaviti ni Hrvatske!
Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.

(26. veljače 1955., Godine teške i bolne, str. 114)

– – – – –

Svetost se sastoji u savršenom ispunjavanju volje Božje,
ili u savršenoj ljubavi prema Bogu.
Ali to ne znači da zato treba tražiti velika djela,
neobične pothvate, pa čak ni neobične
darove milosti.
Svetost se može postići sasvim sitnim
i malim stvarima.
Sasvim jednostavnim i priprostim sredstvima …
O njima treba najprije govoriti.

Evo, za početak: svetost je zapravo u skladnosti.
Neskladan čovjek ne može biti svetac.
Pod tom skladnošću ne mislim samo
na nutarnji skladnosti koji mora postojati između volje Božje i naše volje,
već mislim i na vanjski naš sklad,
na sklad našeg vanjskog bića,
onoga što ljudi vide
i po čemu nas najprije prosuđuju;
mislim dapače i na sklad naše najobičnije vanjštine,
koju će najprije uočiti na nama.

(14. travnja 1945.)

– – – – –

Svetost – punina.
Svetost – vrhunac kršćanskog savršenstva.
Svetost – posljednja stepenica u nasljeđivanju Isusa Krista.
A gdje sam ja od nje?

(4. ožujka 1953.)

– – – – –

Svakako se isplati živjeti u ovome vremenu.
Isplati se, jer je posvećenima u svijetu
Bog namijenio veliku misiju.
Ali tu misiju mogu izvesti
samo konstruktivne, duboke i široke duše.
Ne male, uske, mrzovoljne duše;
ne duše pune svojih problema i svojih jada.

(1957. godine, Izazov Kristova kraljevstva, str. 122)

– – – – –

Onaj tko hoće da uđe u nebo
treba da bude ponizan kao dijete,
bezezlen kao dijete, nevin kao dijete,
jednostavan kao dijete.
Ne, ne ulazi u nebo ni učenost,
ni aktivnost sama po sebi.
Ni mudrost, ni radinost! Čak ni čudotvorstvo!
Sve je to samo po sebi malo,
vrlo malo kad se o nebu radi.
Treba biti ponizan, jednostavan, nevin. Kao dijete!

Mi smo tako tašti! I tako volimo biti komolicirani!
I tako čudesno volimo biti zreli! Pa ipak,
Isus je jasno rekao: ponizni, jednostavni kao djeca.

(30. siječnja 1954.)

– – – – –

Kad ja kao kršćanin pazim na urednost
onda to nije obična građanska pristojnost,
ni rezultat vlastite kulture ili civilizacije,
već ja tom svojom urednošću slavim Oca
i postajem makar mala slika Očeva,
koji je Sjaj i Jasnoća;
onda tom svojom urednošću postajem
slična Isusu
koji je sigurno kao savršena slika Očeva
posjedovao sjaj i jasnoću u punini
svoga čovječjeg lika;
onda ja tom svojom urednošću propovijedam
Duha Ljubavi,
jer što je drugo ljubav
nego sklad i harmonija, sjaj i ljepota.

(Pouke, 1954.)

– – – – –

Pozvani smo na svetost,
svetost je posao svakoga našeg dana,
svetost se redovito sastoji u vršenju sitnih
malih stvari
– poručuje nam Novorođeno Čedo.

(1. siječnja 1947., Adventska čežnja, str. 73)

– – – – –

Danas ionako ne možemo slaviti Boga
velikim djelima,
pa ga slavimo bar sitnicama, malim stvarima,
jer ništa nije neznatno u očima njegovim
i sve ga može slaviti,
jer je u njemu On i kroz sve nas On pozivnje i gleda.

(Pouke, 1954.)