Školska sestra franjevka Krista Kralja Mostarske provincije s. Matija Pačar pripremila je za Radiopostaju Mir Međugorje kratko promišljanje o siromaštvu i poniznosti po uzoru na sv. Franju. U nastavku možete pročitati u cijelosti njezino promišljanje.

Užurbanost današnjeg svijeta često nas umori. Više nego ikad čovjek čezne za trenucima tišine i mira. Više nego ikad čovjek žeđa za slobodom. Tako se snažno borimo za svoja prava i tako nas često okupira pravednost da postajemo robovi vlastitih očekivanja nekog idealnog vremena i okolnosti. Toliko ulažemo u neke naše prividne sigurnosti a ne možemo se osloboditi obzira i potrebe da budemo priznati i prihvaćeni. I koliko god odmičemo od dvoličnih osoba sami upadamo u zamku da nam djela koja činimo ne dotiču naš duh ili u štoviše u potpunoj suprotnosti s onim o čemu riječima propovijedamo.

Gubimo slobodu u kojoj nas Gospodin poziva da slobodni činimo djela ljubavi.

Mjerimo se s drugima. Kopiramo ono što vidimo od drugih. I tako gubimo svoju originalnost po kojoj smo pozvani na svetost. Gubimo slobodu u kojoj nas Gospodin poziva da slobodni činimo djela ljubavi. A to znači: učiniti nekomu nešto s ljubavlju i biti spreman na to da ta osoba čak i odbije tvoju dobru namjeru, da obezvrijedi tvoje djelo. To znači činiti u slobodi.

Krepost siromaštva je zapravo ona koja nas oslobađa lažnih slika o drugima i o nama samima. Krepost siromaštva ne odnosi se na materijalno oskudijevanje nego upravo na slobodu od naših iskrivljenih slika o nama, slobodu od naše namisli da trebamo sami sebi stvoriti sigurnost, da se trebamo sami boriti u životnoj areni.

Samo ponizna osoba može prihvatiti svoje slabosti, svoju tešku narav i svoje greške i prihvatiti pomoć drugoga

Sv. Franjo je krepost siromaštva povezao sa poniznošću. Samo ponizna osoba može prihvatiti svoje slabosti, svoju tešku narav i svoje greške i prihvatiti pomoć drugoga. Možda vam se dogodilo nekada da gledate dragu osobu koja treba pomoć ali ju ne zna primiti. Možda vaše dijete čini uvijek istu pogrešku ali ne prihvaća vaš savjet da ju ispravi. Možda ste i sami ponekad slušali nečiji savjet a željeli ste prekriti uši rukama jer ste mislili da ćete to riješiti već nekako.

Odlika poniznosti je u tome da ne traži i ne teži za olakšavajućim okolnostima kako bi susrela nekoga. Ne namješta se kako bi se drugome dopala. Ona susreće osobu s onim što ona jest i baš u svojoj nesavršenosti prihvaća drugoga u svoj život, prihvaća Isusa koji joj se čini bliskim preko konkretnih osoba u svakodnevici.

Poznati teolog Karla Rahner napisao je: “Sve ovisi o tome kako živimo svoju svakodnevicu, jer ona može sve učiniti svakodnevnim. Ali ona nas može osloboditi i od nas samih, ništa tako kao ona.”

Živimo zato naše vrijeme, našu svakodnevicu svjesno u slobodi da ljubimo i da budemo ljubljeni u siromaštvu i poniznosti, ne postavljajući uvjete Božanskoj Providnosti koja remeti naše planove, iznenađuje naša očekivanja, ruši naše predrasude i lomi naše lažne sigurnosti.