Don Ivan Bodrožić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije na svojoj mrežnoj stranici Patrologija donosi promišljanje nad evanđeljem dvadeset i prve nedjelje kroz godinu. U nastavku pročitajte u cijelosti njegovo promišljanje.

U današnjem evanđeoskom odlomku nakon što netko od slušatelja upravi Isusu upit o broju onih koji se spašavaju, on odgovara na vrlo zanimljiv način, gotovo izbjegavajući izravni odgovor na to pitanje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: `Gospodine, otvori nam!`, on će vam odgovoriti: `Ne znam vas odakle ste!` Tada ćete početi govoriti: `Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!` A on će vam reći: `Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!`” Kako vidimo, Isus tvrdi da nije dovoljno da se netko s njime družio za stolom, jeo i pio, ili da ga je tek negdje slušao po trgovima gradova i sela kuda je prolazio. Zanimljivo je upitati se zašto, jer on ovdje ne govori ni o kriminalcima ni o razbojnicima kojima će biti uskraćen ulazak u kraljevstvo nebesko, već govori o onim običnim, prosječnim ljudima koji su ga na svoj način prihvaćali te ujedno smatrali da nemaju neke velike zapreke za ulazak u život vječni, kakvih je i danas mnogo oko nas.

Ako nam Gospodin služi za razbibrigu, za ostvarenje naših ciljeva, da se s njime tek podružimo i zauzmemo neki prijateljski stav prema njemu, to nije dostatno.

No Isus je očito drukčijeg mišljenja. Jer u takvome stavu on iščitava vrlo površan odnos prema vjeri, to jest gotovo nikakvu odgovornost i ozbiljnost stava prema životu vječnomu. U tom smislu izraz „po našim si trgovima poučavao“ može značiti mnogo, ali može ne značiti ništa. Može značiti sljedeće: naše društvo je bilo otvoreno i tebi i mi smo te prihvaćali. Ali prihvaćati Isusa kao društvenu pojavu, kao kulturološku datost, kao nekoga tko se druži i u javnosti slobodno iznosi svoje stavove, još uvijek ne znači da ga se prihvaća osobno i prisno, svom dušom i srcem. Tek tko ga prihvaća osobno kao svoga Učitelja, kao mjeru i kriterij svoga ponašanja, osobnih stavova i uvjerenja, kao ključ svojih riječi i svjedočenja, prihvaća ga doista ozbiljno. Tada se takav neće ni hvaliti ni izgovarati da je s Isusom negdje nekoć jeo i pio, nego će se hvaliti ako ga je Isusova riječ zahvatila i promijenila, jer je doživio njezinu snagu i neopozivo obilje.

Isus proziva lagan život bez stege Gospodnje. Ako nam Gospodin služi za razbibrigu, za ostvarenje naših ciljeva, da se s njime tek podružimo i zauzmemo neki prijateljski stav prema njemu, to nije dostatno. Nije dostatno da je on tek negdje po trgovima poučavao, već da je njegova riječ ušla u naše srce, da je pučavao mene osobno. Nije dovoljno da živimo u nekom društvu koje se zove kršćanskim, već da dopustim Isusu da me njegova riječ evangelizira, da mene promijeni. To što možemo stvoriti neko ‘kršćansko društvo’ koje poštuje određene kršćanske vrijednosti i običaje, koje blagonaklono gleda na kršćansku vjeru, te je onda često zna iskoristiti za društvene ili političke ciljeve, još ne znači da je time ijedan pojedinac u društvu spašen. Zato Isus odbija takav neosoban govor i takvo pozivanje na to da je on negdje bio i nešto govorio, da je nekome na takav način nešto značio. Takvi nam sliče ljudima koji godinama nisu ušli u crkvu i ne žive svoju vjeru, ali se hvale kako su nekada davno kao djeca ministrirali, ili se pak hvale da imaju nekog u rodbini koji je bio svećenik ili redovnik.

Nije dovoljno da živimo u nekom društvu koje se zove kršćanskim, već da dopustim Isusu da me njegova riječ evangelizira, da mene promijeni.

Kod takvih (nekadašnjih) vjernika nestalo je ozbiljnosti odnosa prema Gospodinu. Gospodin je ostao na razini nekog bivšeg prijatelja i dobrotvora, kao nekoga tko će u ime prijateljevanja i druženja s nama sve tolerirati, pa čak i to što ga više ne doživljavamo živo, iskreno i osobno. No oni koji misle da je dovoljno da su nekom crkvenom prigodom i vjerničkim blagdanom održavali običaje i tradicije, da su ‘jeli i pili s Gospodinom’ u tim prigodama, te da si time iskazivali svoju vjeru, Gospodin će jasno odgovoriti da to nije dovoljno. On koji je jeo i pio s ljudima, koji nije izbjegavao druženje, nikada nije rekao da je to dostatno, već je koristio te prigode da pozove na ozbiljan vjernički život koji se ne zaustavlja samo na izvanjskom folkloru, već teži prema pravom svjedočenju. Zato je i danas mnogo onih koji se druže s Isusom na nekoj ljudskoj razini, ali je doista malo onih koji sa svom ozbiljnošću pristupaju spasenjskom pitanju i doživljavaju ga kao jedinog Spasitelje i Otkupitelja. Čak je mnogo onih koji ga citiraju i pozivaju se na njega, ali je malo onih koji prianjaju na rad na sebi, na oblikovanje svoga života prema njegovoj riječi, na silazak u dubinu svoga bića, na bježanje samo od zemaljskih privida.

Sve je uzaludno ako se ne živi dosljednim kršćanskim životom i ako nismo žarki i odgovorni u svojoj vjeri.

Pozvani smo družiti se s Isusom ali na način da ozbiljno prihvaćamo njegove riječi, da se vježbamo ići putem koji je on naznačio, a to je put zrele i odgovorne vjere. Tada to postaje pravo druženje radi kojega je on došao na svijet. Jer nije došao da s nama jede i pije, premda je i to činio. On je došao da iskoristi svaku prigodu, pa i druženje oko stola, da prenese svoju božansku pouku i da nas pouči svome putu. Tko to ne čini, uzalud se poziva na Isusa kao ne nekoga s kim se družio, te koga je slušao na trgovima i ulicama, s kojim je jeo i pio. Sve je uzaludno ako se ne živi dosljednim kršćanskim životom i ako nismo žarki i odgovorni u svojoj vjeri. Neka nas njegove riječi potaknu, jer po ozbiljnosti odnosa s Isusom pokazujemo koliko smo odgovorni prema samima sebi i svjesni poziva na život vječni.