Kada se Bog objavio Izraelcima, učinio je to više puta u fenomenima koji izazivaju strahopoštovanje kao što su vatra, munja i potres, piše poljski portal Stacja7.pl. Međutim, kada se otkrio u Isusu, užas je ustupio mjesto blagosti, a strah je zamijenio prijateljstvo.

“Boji se Boga!” – ove riječi mnogo puta čujemo te na njih reagiramo prilično nervozno. Među raznim strahovima kojih nas suvremeni svijet ne štedi i koji nam često otežavaju život, ne želimo dodati još jedan – Boga. Umjesto toga, vjera je za nas sredstvo izgradnje hrabrosti i ponovnog stjecanja povjerenja, izvor mira i sigurnosti. Tako smo spremniji vratiti se riječima koje je Gospodin Isus mnogo puta ponovio: “Ne boj se!”

Što je zapravo strah Božji?

Već u četvrtom stoljeću sveti Hilarije iz Poitiersa, veliki učitelj latinske Crkve, komentirajući riječi psalma 128 (“Sretan je svaki koji se Gospodina boji”), primijetio je da strah Božji nije ništa poput osjećaja opisanog kao strah.  Strah dolazi od ljudske slabosti koja se boji patnje koja joj prijeti i odbija je prihvatiti. Strah se u čovjeku javlja kao prirodna, spontana reakcija. U međuvremenu, strah Božji može se steći samo strpljivim učenjem, jer je u granicama znanja.

Čini se da Hilarije ima duboko proživljenu svijest o tome kako stvari stoje: tko je Bog – beskonačan, potpuno svet, svemoćan – i tko smo mi – Njegovo stvorenje. Taj stav straha od Boga može se usporediti s iskustvom koje često doživljavamo kad pogledamo neki planinski ponor koji oduzima dah: izaziva poštovanje, čak i strah, ali nas u isto vrijeme oduševljava. On je opasan i lijep, a strah koji osjećamo prema njemu nema nikakve veze s neurotičnom tjeskobom.

Nije, dakle, dobro ako se strah Božji spominje prvenstveno u kontekstu moralnog života. U takvom slučaju neizbježno je to povezati sa strahom od kazne zbog nepoštivanja zapovijedi. Naglasak je tada na ljudskoj malenkosti, dok je pravi izvor straha prije Božja veličanstvenost. Kako kaže sv. Petar, “pozvao nas je svojom slavom i savršenstvom” (2 Pt 1,3). Sve ono u čemu nam Božja slava i savršenstvo postaje kao vizualno dostupna može biti škola straha Božjega. Iskustvo ljepote stvorenoga može pomoći u učenju straha Božjega – „veličina i ljepota stvorenja spoznaje se po obličju njihova Stvoritelja“ (Mudr 13,5).

Ljubav i teški zahtjevi

Kontakt s Riječju jednako je važan način otkrivanja Božjeg straha. Čitajući Sveto pismo, možemo, primjerice, vidjeti da strah Božji nije rezerviran za Stari zavjet. Također ima vrlo važno mjesto u Novom. Isus se prema ljudima odnosio s ljubavlju, ali nije se odrekao svoje veličanstvenosti. To se vidi u onim trenucima kada se najviše ponizio. Kada čitamo o pranju nogu učenicima, osjećamo svečanost te geste. Isus vrši svoju službu i istodobno se ne ustručava ukoriti Petra, ukazujući mu na njegovo nerazumijevanje i slamajući njegov otpor.

Drugi primjer je Isusov susret s carinikom Zakejom: čitamo da ga je Isus “s ljubavlju pogledao” (Mk 10,21), a zatim vidimo kako pred njega postavlja stroge zahtjeve. I nakon uskrsnuća u Isusovim susretima s učenicima njegova je prisutnost obavijena kraljevskim dostojanstvom i slavom, a reakcija učenika je radost spojena sa strahom punim poštovanja. U ovom životu ljubav i strah moraju koegzistirati u nama kako ne bismo izgubili svijest o tome kako su veliki darovi napravljeni za nas, da ne zaboravimo da Onaj koji se saginje da nam opere noge je Onaj kome nismo dostojni razvezati remen na njegovim sandalama.

Strpljivo učiti bojati se Boga važna je zadaća za naš duhovni život. Njegovo bolje razumijevanje pomoći će nam razlikovati g od straha koji se često uvlači u našu vjeru i iskrivljuje sliku Boga, a njegovo prakticiranje pomoći će nam izbjeći zamku infantilne religioznosti.