[DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Današnji evanđeoski ulomak nastavlja prošlonedjeljnu pouku o pravim vrijednostima koja je započela zamolbom Isusu da posreduje u podijeli baštine, nastavljena poučnom prispodobom o bezumnom bogatašu i zaključena Isusovom opomenom: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.“

Da tako ne bi bilo i s nama Isus nam u današnjem evanđelju daje smjernice. Čini to pedagoški vrlo obazrivo poticajnim usklikom ohrabrenja. Nakon njega slijedi vrlo radikalan poziv da sve što imamo podamo za milostinju i sebi steknemo ono blago koje ne može propasti.

Isusov poziv da sve što imamo prodamo i darujemo kao milostinju se jednostavno odnosi na to da sve što imamo koristimo čineći dobro drugima.

Koliko god da nam je utješno Isusovo ohrabrenje, uz koji je povezano obećanje Kraljevstva, nije nam lako razumjeti radikalnost poziva o pretvaranju svega što imamo u milostinju. Pitamo se govori li Isus doslovno ili samo simbolički. Odgovor je negdje između. Sve što imamo – i što jesmo – uistinu trebamo potpuno darovati, pretvoriti u činjenje dobra, u „milostinju“. To, međutim, ne može biti svedeno na milostinju u pravom smislu riječi, odnosno u smislu davanja svega što imamo usputnim siromasima i potrebnima. U tu „milostinju“ spada, čak je i važnije, ono dobro koje činimo i koje smo dužni činiti u svakodnevici za svoju obitelji i svojoj obitelji, za svoju društvenu zajednicu i u svojoj društvenoj zajednici, za svoju Crkvu i u svojoj Crkvi. U dobro kojim se bogatimo u Bogu spada svako dobro koje činimo za svoju ulicu, mjesto, župu, grad, domovinu, svijet… Naša vjera koju životom svjedočimo, vjerska pouka koju prenosimo na sljedeću generaciju, ljubav i žrtve, pomaganje bližnjima, od bake na ulici kojoj ću pomoći prijeći cestu do trudnice u autobusu kojoj ću ustupiti mjesto, život po Božjim zapovijedima, od prve do desete jer sve su jednako važne, vjerno nasljedovanje evanđelja, osobito logike blaženstava, sve je to milostinja kojom se bogatimo u Bogu. I mogli bismo nastaviti nabrajati polazeći od zvanja do zvanja i od zanimanja do zanimanja. Isusov poziv da sve što imamo prodamo i darujemo kao milostinju se jednostavno odnosi na to da sve što imamo koristimo čineći dobro drugima. I da ništa ne ostavljamo isključivo za sebe, poput bezumnog bogataša koji je sva svoja dobra mislio utrošiti isključivo na to da bi on mogao počivati, jesti, piti, uživati.

Potrošačko društvo neoliberalnog kapitalizma o kojemu sam pisao i prošle nedjelje, a kojemu je na prvom mjestu profit i sve drugo sporedno, društvo je u kojemu stvari ne služe ljudima, nego ljudi služe stvarima. Želimo imati uvijek više. I ta nas želja udaljava i od Boga i od bližnjih. Zbog stvari, onoga imati, brat bratu postaje vuk, a prestaje biti brat. I braća se svađaju, parniče, ponekad i fizički nasrću jedan na drugoga. I države pokreću ratove. Isus je prepoznao ovu opasnost u svom vremenu, ali i u svim drugim vremenima. Zato se on ne obraća samo nekima, nego se obraća svima. Ovo što on govori vrijedi za svakog čovjeka bez obzira vjeruje li ili ne vjeruje. Ipak, prije svih ostalih njegove su riječi upućene nama, njegovim učenicima, nama kršćanima, nama Crkvi, nama kojima je mnogo dano, a „kome je god mnogo dano, od njega će se mnogi iskati (i) kome je mnogo povjereno više će se od njega tražiti.“

„Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“, poručio nam je Isus na početku današnjeg evanđeoskog ulomka i prije svoje radikalne pouke o potrebi pretvaranja vlastitog života u milostinju iz ljubavi za druge. Budimo radije zahvalni Gospodinu što nam je dao mnogo i povjerio više, što nam je darovao kršćansku vjeru koja je, kako nas uči Poslanica Hebrejima, „već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ Neka se naša zahvalnost pretvori i u naše osobno i zajedničko zalaganje s drugim članovima Crkve – sjetimo se temeljnih riječi sinodskog procesa „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“ – ali i svim drugim kršćanima oko ispravnog života i bogaćenja za prave vrijednosti kako bismo ostali budni i mogli onda kad se to od nas bude iskalo i tražilo, a prije ili kasnije će se i iskati i tražiti, biti ubrojeni u onog slugu „kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi“ i kojega će zbog toga „postavit … nad svim imanjem svojim.“