Evanđelje

Današnje čitanje slijedi Isusovu raniju opomenu svojim učenicima o tjeskobi: “Ne budite zabrinuti za svoj život, što ćete jesti … ili u što ćete se obući … Umjesto toga, tražite [Božje] kraljevstvo, i sve drugo će vam se nadodati” (Lk 12,22-31). Ponovno ih upozoravajući na strah u našim stihovima, On kaže: “Ne boj se više, stado malo, jer se Ocu vašemu svidjelo dati vam kraljevstvo.” Kad prvo poželimo pravu stvar (Božje kraljevstvo), možemo biti uvjereni da će nam je On sa zadovoljstvom dati. Što se ostalog tiče (zemaljskih potreba) i to imamo, piše Gayle Somers.

Dakle, kako ćemo tražiti Božje kraljevstvo? Isus kaže da počinje otpuštanjem onoga što možemo vidjeti (“prodaj svoje stvari”) i prakticiranjem milosrđa, koje će nam dati blago koje sada ne možemo vidjeti na nebu. Trebat će nam odvajanje od vidljivog svijeta kako bismo se mogli vezati za nevidljivi svijet koji dolazi. Potreban je ogroman napor da živimo za svijet koji ne vidimo! Isus nam pomaže s prispodobom.

Ako očekujemo da se Isus pojavi, kao što gospodar u prispodobi namjerava, tada imamo veliki poticaj da budemo budni za Njegov dolazak, kao što se očekuje od slugu u prispodobi. Ovo nije lako. Mora biti da je to razlog zašto Isus započinje prispodobu s “Opaši bokove”, izrazom koji se koristi za opisivanje pripreme da se učini nešto vrlo teško. On također kaže, “upali svoju svjetiljku”, što je sigurno upućivanje na našu potrebu da održimo vatru naše ljubavi prema Njemu i drugima dok Ga ne vidimo. Pravi je izazov, naravno, to što nemamo pojma kada će se to dogoditi. Zapravo, “u čas kad se ne nadate, doći će Sin Čovječji”. Naš jedini izlaz je da uvijek budemo spremni. To je možda najteži zahtjev, jer smo slabi i sazdani od prašine; lako smo rastreseni i vrlo smo podložni lijenosti i nestrpljivosti. Isus nam ponovno daje poticaj: “Blago onim slugama koje gospodar nađe budnima kad stigne … on [gospodar] će se opasati, postaviti ih za stol i poslužiti ih.” Kakva ogromna nagrada za rad koji je potreban da se živi u budnosti na ovaj način. Ova ljubav kojom će nas Isus obilato obasuti kada se vrati bila je nagoviještena na Posljednjoj večeri, kada je oprao noge učenicima. Kada primimo svoju nagradu, tada ćemo znati koliko je našem Ocu “sretno” dati nam kraljevstvo. Koliko god je teško živjeti za kraljevstvo koje još ne možemo vidjeti, nemamo se čega bojati kada ga vidimo.

Gospodine Isuse, trebam mnogo pomoći da živim s očekivanom budnošću na koju si poticao svoje sljedbenike. Molim te, ojačaj me tamo gdje sam slab.

Tada Petar postavlja čudno pitanje: “Gospodine, je li ova prispodoba namijenjena nama ili svima?” Mogli bismo se zapitati što ga je potaknulo. Je li Petar mislio da učenicima nije potrebno ovakvo upozorenje, jer nisu bili u opasnosti da izgube budnost? Je li mislio da će imati unutarnje informacije o Isusovom povratku, što će im omogućiti da budu bolje pripremljeni za njega? Isus ne odgovara odmah na pitanje. Umjesto toga, On govori drugu prispodobu. Ovo se posebno odnosi na upravitelje “koje će gospodar postaviti nad svojim slugama da dijele hranu u pravo vrijeme.” Zasigurno Isus ovdje govori Petru i drugim apostolima, onima koji imaju veliku odgovornost služenja Euharistije i brige za Njegovu Crkvu dok je On odsutan. Kakva im opasnost prijeti? To je mračno iskušenje, uzrokovano kašnjenjem gospodara u dolasku, da se ponaša kao da nikada neće doći. Kad se to dogodi, zlouporaba ovlasti i osobno ugađanje samom sebi mogu se raširiti. Upravitelji moraju znati da će “gospodar doći neočekivanog dana … i strogo će kazniti slugu i odrediti mu mjesto s nevjernicima.” Ovo je oštro upozorenje. Baš kao i “svi”, apostoli (i njihovi nasljednici) će morati živjeti sa stalnim očekivanjem Isusova povratka, ne znajući kada. Svi ćemo morati biti budni i vjerno poslušni, bez obzira koliko dugo to potrajalo.

Svi mi, međutim, moramo živjeti po vjeri – spremnosti da budemo poslušni Bogu, iako ga ne možemo vidjeti, i da s povjerenjem čekamo Isusov povratak, koji može doći bilo kada. Moramo očekivati ​​neočekivano.

Ako je Petar mislio da su apostoli na privilegiranom mjestu, Isus ga iz toga izvlači: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Ovdje Isus konačno odgovara na Petrovo pitanje. Prva prispodoba bila je za “sve”, jer je svima nama dan posao koji moramo obaviti u našim životima kao Kristove sluge, za koji ćemo odgovarati. Naša služba je naš odgovarajući odgovor na “puno” što smo primili u daru našeg otkupljenja. Druga je prispodoba bila za apostole, jer im je dano dodatno “više” u njihovoj karizmi vlasti nad Crkvom.