Jedan od velikih teologa 20. stoljeća, njemački isusovac Karl Rahner imao je širok utjecaj na kršćanstvo. Posebno unutar katoličanstva imao je golem utjecaj kao savjetnik sudionika Drugog vatikanskog sabora, piše Curating Theology.

Samo godinu dana prije svoje smrti, u dobi od 78 godina, napisao je esej o strpljivosti koji je bio skriven u posljednjem svesku njegovih magistarskih Teoloških istraživanja (23 sveska) (javna biblioteka). Njegova tema – kako se osobno nositi s eksponencijalnim porastom mogućeg znanja – nastavlja proganjati mnoge od nas koji imamo intelektualne pozive. Kako bismo uopće mogli bilo što napisati ili misliti kada postoji 10 000 knjiga koje bismo trebali pročitati na tu temu prije nego što stvorimo mišljenje?

Dok pišem ovaj članak, sjedim u knjižnici Lauinger na Sveučilištu Georgetown, u kojoj se nalazi više od 3,5 milijuna svezaka – što je samo po sebi mrlja u usporedbi s kolekcijom svezaka Kongresne knjižnice od preko 120 milijuna knjiga. Ali ipak, s milijunima knjiga potencijalnog znanja naizgled na dohvat ruke, a opet trajno nedostupnih u svojoj ukupnosti, kako učenjak može raditi išta osim čitati?

Nevjerojatno, Rahner se ovim pitanjem strpljenja bavi na samom kraju svog života. Netko bi pomislio da se netko tako uspješan i plodan poput Rahnera ne bi trebao tješiti intelektualnim strpljenjem. Ali on je svejedno tu, s bezvremenskom mudrošću—koji je postao još relevantniji nakon gotovo 4 desetljeća informacijske revolucije u kojoj se danas nalazimo.

“Ako se iskreno zagledamo u sebe, vrlo lako ćemo vidjeti da još nismo završili sa sobom; ne možemo proizvesti stanje potpunog suglasja sa samim sobom jednostavnom naredbom, niti psihološkim trikom ili nečim sličnim. I tako, u nedostatku potpune suglasnosti sa samim sobom i s obzirom na činjenicu da smo nemoćni postići taj mir, trebamo imati strpljenja sami sa sobom.”

Ova značajka naše ljudskosti univerzalna je prema Rahnerovom mišljenju. Ako netko uzme vremena da istinski razmisli, uvijek će pronaći zapanjujuću udaljenost između sebe onakvima kakvi stvarno jesu i osobe koja bi želio da jest. I dok je ovaj problem puno veći i nedvojbeno jedno od središnjih pitanja kojima se kršćanstvo pokušava pozabaviti, Rahner sužava svoj fokus na “mentalno stanje našeg vremena: bezgranično znanje”. Ponovno se prisjetite da Rahner piše ranih 1980-ih, mnogo prije nego što je Steve Jobs 2007. predstavio “revolucionarni internetski komunikacijski uređaj” koji će omogućiti ljudima diljem svijeta da imaju cjelokupno ljudsko znanje doslovno nadohvat ruke. U njegovo se vrijeme još uvijek moralo pješačiti do knjižnice da bi se došlo do tog “bezgraničnog znanja”.

„Danas su sve zemlje svijeta i životi svih koji u njima žive postali dio ovog sustavnog procesa znanosti i uključeni su u kontinuiranu razmjenu. Broj objavljenih knjiga raste vrtoglavom brzinom; knjižnice postaju sve veće i veće; otkrivaju se nove metode sortiranja znanstvenih podataka… Želja da postanemo univerzalni polihistor nešto je čega smo se dugo morali odreći. Najinteligentniji su osuđeni da budu uski specijalisti i da takvi i ostanu.”

Ništa od ovoga za nas nije novost. Možda bismo željeli odbaciti onu vrstu intelektualne oholosti koja je u pozadini ove želje da znamo sve. Doista, odupiranje tom porivu zauzima mnogo energije suvremenih kritičara sustavne teologije. Ali Rahnerova opća poanta je jasna: predodređeni smo postati “progresivno sveneuki” u odnosu na ukupno znanje koje ljudi kao cjelina posjeduju. To je posebno problem kada želimo komentirati ili razmišljati o područjima za koja nismo „uski stručnjak“. Za teologe je ta tjeskoba posebno izražena. Budući da Bog ima veze sa svime, a mi vjerujemo da bi sve trebalo biti povezano s Bogom na neki način, trebali bismo potencijalno moći komentirati bilo što. Kako bismo to uopće mogli učiniti s intelektualnim poštenjem, a da ne postanemo dobro upućeni u područja koja komentiramo? Čini se da je ovo nerješiv problem moderne teologije – i možda jedan od razloga zašto mnogi u široj javnosti vide teologiju kao sve više irelevantnu.

Rahner nema lijek za sve ove moderne probleme. Ali on misli da postoje moralno problematični načini reagiranja na problem. Ne bismo se trebali dovesti do “skeptične rezignacije” u kojoj se odričemo uloge učenja ili govora o problemima samo zato što bi bilo nemoguće biti “potpuno” informiran o bilo kojoj temi. Niti bismo trebali pokušavati izbjeći ovu tjeskobu neznanja sudjelovanjem u banalnim užicima i zavodljivostima suvremenog svijeta. Još bi gori, međutim, bio svaki pokušaj da se ponosimo znanjem koje imamo. Ovo je naivno i ide predaleko u smjeru ignoriranja našeg stanja.

Na tipičan rahnerovski način, on sugerira da su strpljenje koje nam je potrebno i misterij s kojim se moramo suočiti potencijalna sredstva za duhovno povezivanje s božanskim.

„Ova je strpljivost slična pravoj doktri ignorantia o kojoj filozofi izdaleka govore, a koju mistici Istoka i Zapada teže postići. Ako doživimo da se beskrajni ocean bezimene misterije širi izvan jadno malog otoka našeg znanja, i ako to iskustvo protumačimo u svjetlu onoga o čemu smo prethodno govorili, možda nas jedinstvo ovog iskustva može približiti ogromna hrabrost svetaca i mistika koji su uronili svoju dušu u njezin izvor, i probudili tu hrabrost i u nama… Jer oni ovaj ocean svete tajne koji omeđuje “maleni otok njihova znanja” doživljavaju više ne kao granicu koja ih ograničava; usuđuju se krenuti na ovaj ocean; ne boje se da će ih njegova tiha golemost progutati; povjeravaju se ovom nepoznatom koje je poznato, videći u tome blaženo otajstvo koje ih štiti.”

Za Rahnera, naše suvremeno stanje eksponencijalnog neznanja je samo po sebi sredstvo milosti. Milosti koja nas vodi u neiscrpno otajstvo Božje.