Bolesti, od obične prehlade do terminalnih bolesti, pogađaju srž naše pale prirode. Unatoč tjelesnoj boli i duhovnoj agoniji, ponekad bolesnici, uz pomoć Božje milosti, mogu vidjeti dalje od ispraznosti svijeta. Zbog svog poniznog položaja, oni mogu prepoznati potrebu za molitvom i pokorom za promicanje slave Božje i spasenje duša više od svojih zdravih prijatelja, piše Edward Kervin s portala Catholic Exchange.

Sveti Kamilo de Lellis bio je blagoslovljen živjeti s perspektivom bolesnog pacijenta, snažno svjestan da smrt može pogoditi bilo koga u bilo kojem trenutku. U svojoj brizi za bolesnike k srcu je uzeo ove riječi: “Ispraznost nad ispraznostima! Sve je ispraznost” (Prop 1,2). Okrenuo je srca bolesnika Kristu i udaljio od svjetovnih briga. On je postao “svima sve, da svakako neke spasi” (1 Kor 9,22). Postavši drugim Kristom, istinski je razumio nevolju bolesnog i patničkog čovjeka.

Rođen u Italiji 1550., Camillus je samo kratko poznavao svoju majku, jer je umrla kad je njemu bilo oko trinaest godina. Nakon što ga je odgojio njegov otac, vojnik u napuljskoj i francuskoj vojsci, mladi Kamilo je i sam postao vojnik i počeo kockati, što je pogoršalo njegov ratoborni stav. Godine 1575., nakon što mu je otac umro i njegova pukovnija raspuštena, prokockao je cijelo svoje nasljedstvo i svu svoju materijalnu imovinu, čak i svoje čizme. Osjećajući grižnju savjesti izgubljenog sina, počeo je pomagati kapucinima u izgradnji novog samostana u Manfredoniji u Italiji. Tamošnji je fratar u Kamilu prepoznao žeravicu kreposti i pokušao ga dovesti Kristu. Iste godine Kamilo se vratio vjeri, ušavši u novicijat braće kojima je pomagao.

Međutim, uporna rana na nozi zahtijevala je dvije duge hospitalizacije, što je rezultiralo njegovim isključenjem iz kapucina. Zatim je otišao u bolnicu San Giacomo degli Incurabili, pokušavajući spojiti kraj s krajem brinući za tamošnje pacijente, da bi na kraju postao nadzornik bolnice. Osjećajući da ga Gospodin poziva da posveti svoj život pomaganju bolesnima i želeći osnovati skupinu pobožnih ljudi koji će im pružiti bolju uslugu nego što su primali, potražio je savjet svetog Filipa Nerija. Prema savjetu svetog Filipa, težio je svetom redu, a ubrzo nakon toga osnovao je Red redovnih službenika, službenika nemoćnih (M.I.), usvojivši crni habit s velikim crvenim križem – znakom koji je kasnije nadahnuo logo zdravstvene organizacije Crvenog križa.

Koliko god je Krist žeđao za nečim čime bi utažio svoju tjelesnu žeđ na križu, neizmjerno je više čeznuo da utaži svoju duhovnu žeđ ostvarenjem našeg spasenja.

Crveni križ simbolizirao je Predragocjenu Krv Isusa Krista. Koliko god Kamilo služio fizičkim potrebama bolesnika za koje se brinuo, uvijek je to činio u svjetlu vječnosti. Nijedna medicinska tehnika ili pomagala ne mogu spasiti dušu. Njegovo uvjerenje da samo Predragocjena Krv Kristova spašava potaknulo je Kamila da neprestano traži spasenje duša. On je utjelovio ono što je naš Gospodin rekao svojim učenicima: “Zaista, kažem vam, što učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Shvatio je da se “gotovo sve čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja grijeha” (Heb 9,22).

Kamilo je postao poput onoga koji je našem Gospodinu na križu dao piti vino iz grančice izopa. Koliko god je Krist žeđao za nečim čime bi utažio svoju tjelesnu žeđ na križu, neizmjerno je više čeznuo da utaži svoju duhovnu žeđ ostvarenjem našeg spasenja. Kamilo je udovoljio objema Kristovim željama u svojoj brizi za duše i tijela bolesnika. Pružajući grančicu izopa vinom natopljenom spužvom do usana ovih drugih bolesnika, primijenio je zasluge Predragocjene Krvi na duše tako što se potpuno prilagodio Božjoj volji, ne dopuštajući da mu išta stane na put brizi za bolesne. Kamilo je bio svećenik, pa je u bolnici upravljao žrtvovanjem koje je obavljao na oltaru. Čineći to, živio je život potpunog samopožrtvovanja.

Ali Kamilo je također vodio veliku brigu o vlastitom duhovnom zdravlju, jer je želio nasljedovati Krista koliko god je mogao. Fra. Stefano Manelli u svojoj knjizi Isus: Naša euharistijska ljubav napominje da je vlč. Kamilo ne bi prošao niti jedan dan a da ne ispovjedi svoje grijehe, kako bi njegova duša bila što ugodnija našem Gospodinu kad ga sljedećeg jutra primi u svetoj pričesti. Jedne večeri, dok je razgovarao s kolegom svećenikom na javnom trgu, shvativši da neće moći pristupiti drugom svećeniku da čuje svoju ispovijed prije svete mise sljedećeg jutra, kleknuo je i ispovjedio se. Htio je “oprašiti” svoju dušu za Krista. Osim primjera brige za bolesne, Kamilo nam daje dodatni primjer čestih i gorljivih ispovijedi kako bismo se neprestano ponizili priznajući svoju grešnost i svoju ovisnost samo o Bogu.

Ako je sveti Kamilo, koji je prokockao cijelo svoje materijalno bogatstvo, postao veliki svetac, možemo i mi. Jer u njemu imamo svijetli primjer kako poniznošću, požrtvovnošću i milosrđem ljubiti Boga i bližnje.