Kronika i martirologij Franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnom tijeku vjekova legendom spašavao od zaborava, prenosi Rama -Šćit franjevački samostan.

Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Tek, međutim, poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.

Diva Grabovčeva – Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija

Zakoni života, nove impresije, usvojeni ili nametnuti obrasci pospreme mnoge čak po najstrožim kriterijima dokazive činjenice u jednu osobitu vrstu pamćenja, koje nije aktivno na razini svijesti, ali postaje arhetipsko i funkcionira kao kolektivno pamćenje. Mnogo je više u tradiciji bosansko-hercegovačkih Hrvata grade koja jednim dijelom ima potvrdu u materijalnim spomenicima, premda su bili izloženi svim dirigiranim i spontanim razornim elementima vatre i vode i vremena, ali drugim dijelom prepušteni su uobličavanju kreativnoj narodnoj mašti.

Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage.

Imalo studiozna analiza pokazat će da je i narodna mašta slijedila jedan obrazac, koji nije dopustio stvaranje mitova od tisuća mučenika Hrvata u Bosni i Hercegovini: fratara, pučkih tribuna, domoljuba, poniženih djevojaka i žena, osakaćene djece. Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage. Tertulijanova izreka: “Krv mučenika, sjeme kršćanstva, tu je povijesno snažno potvrđena”.

Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju.

Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju. Mnoge su izabrale smrt. Samo u Rami ima nekoliko lokaliteta sa sačuvanim materijalnim znakovima koji čuvaju uspomenu na takve mučenice: Cvitin grob, između Šćita i Podbora, sada pod vodom, Lucijin grob na Draševu, na Gračacu, Marina pećina, te najznačajniji – Divin grob na Kedžari.

Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja

Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja: najprije tijekom dugoga razdoblja – više od tri stoljeća – djevojaka i mladih žena, a u posljednjih nekoliko godina do 8000 mladih ljudi iz Rame, Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Kupresa, Uskoplja, te drugih krajeva Hercegovine i Dalmacije.

Već 1895. fra Jeronim Vladić zamjećuje da oko lika Dive Grabovčeve postoje elementi snažnog emotivnog i moralnog naboja, koji su već u pučkoj tradiciji i pobožnosti konkurirali s najsnažnijim kršćanskim svjedocima. Radi znanstvenog utemeljenja cijele priče on je pozvao dr. Ćiru Truhelku, tadašnjeg priznatog arheologa, etnologa i povjesničara i doveo ga u nezahvalan položaj da znanstvenim metodama dotakne nedodirljivo. Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina. To je bio povod i početak literarnog fiksiranja lika Dive Grabovčeve:
Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1922. Fra Blago Karačić, Diva Grabovčeva (pučka tragedija), Duvno, 1978. Ivan Aralica, Graditelj svratišta, Zagreb 1987. Dubravko Horvatić, Diva Grabovica (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.

Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina.

Oživljavanje lika Dive Grabovčeve za hrvatsku književnost veliko je obogaćenje, no sreća je da nitko od literata nije obogaćujućim intervencijama zatrpao pristup arhetipskoj tradicijskoj gradi, jer ona ima sve bitne elemente lika Dive Grabovčeve. Hermeneutička interakcija izvorne tradicije i novih okolnosti stvaralački je ostala u okvirima kršćanskog nacrta. Štoviše, taj vulkan, suptilne, ničim do Božje providnosti zaštićene ljepote, zahvaljujući literarnom premošćivanju, ostao je aktivan. U nezaštićenoj ljepoti sadržani su svi elementi dostatni za dramaturgiju tragedije, koje se u inačici Dive Grabovčeve događa u jednom povijesnom trenutku prije 1687. godine, i koja traje unazad do iskonskog sukoba dobra i zla, u hrvatskoj povijesti varirana na bezbroj načina, i bitni je dio svake ljudske drame: Najljepša od mnogih ramskih ljepotica, koje su dolazile na zgarišta Gospine crkve i Franjevačkog samostana u Šćitu bila je kći Luke Grabovca iz Brainova Doca (Zahuma): Diva Grabovčeva.

Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.

Ženska ramska nošnja, po dizajnu i materijalima kao da ima svrhu prigušiti fizičku ljepotu, a paletom svedena na tri boje: crvenu, bijelu i crnu. Nešto se i dan-danas u Rami sačuvalo od toga kanona ljepote. On nema manihejski pristup tijelu, ali ima otvoren pogled za ulogu ljepote u oslobađanju čovjeka, gdje nježnost i ljepota nisu hendikep na uštrb slobode. Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem. Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.

U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.

Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život. U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja… Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života. Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću. Raste količina ljepote, Vran raste s ovim umjetničkim djelom Kuzme Kovačića, kao što bi trebao rasti narod koji je rodio Divu: tijelom, maštom, dušom i patnjom.

Poruka mučenice Dive Grabovčeve

Govori vam vaša Diva:

Davno to bijaše.
Pričalo se da sam najljepša u Rami.
Danas moja ljepota živi u vama sestrice moje i kršna braćo.
U vašim očima zrcale se još vode i livade moje mladosti, dišem s vama miris Vrana, čujem vašu pjesmu čas prkosnu, čas tužnu…

Hvala vam što ste došli u Vran planinu i pohodili svoju Divu. Tako bih voljela da vam moja priča pomogne da okrilatite ljubavlju, da zagrlite život i braću svoju i sestre, svoj život, svoju djecu i ovu svoju zemlju.

Ovo je moja priča:

Moji roditelji Luka i Luca izmolili su me kod Boga kao dar. Ja sam i odrasla kao dar.
Kad sam prvi puta mogla razumjeti što nam je fratar pripovijedao na zidinama spaljene Gospine crkve u Rami o ljubavi Isukrstovoj, njemu čast i dika, u moju dušu se nastanilo nešto što me pratilo kamo god bih išla: kad bih čuvala ovce, kad bih tjerala zahumski ječam u mlin na Rami, kad bih pjevušila s prijateljicama na bunaru. To nešto, dublje od osjećaja, čarobnije od glasa, ljepše od glazbe govorilo mi je:

Diva, ti si voljena!
Diva, ti si slobodna!

Bilo je ugodno živjeti s tim glasom u sebi. Ponekad bih mu prigovorila.
Rekla bih: Kako to da sam slobodna, a sve je moje poniženo.
Glas bi nadjačao.
S glasom i ja sam jačala. Postajala sam sve ljepša.
Postajala sam sve snažnija živjeti ljubav i slobodu istovremeno, kako nas Isukrst uči, njemu čast i dika.

Moje su me prijateljice držale malo čudnom zbog ovog unutarnjeg razgovora, koji sam im povjerila.

A sve se ovo razriješilo naglo.

Susrela sam zlo u liku Tahir-bega.
On me ubio jer sam cvala cvijetom koji nije mogao gledati živa.

Pričat ću vam kako se zbilo:

Još u doba moje bake svaka Ramkinja sanjala je udati se u obitelj Kopčića. Bili su plemići, imali i svoj grb s crveno-bijelim šahovskim poljima, a preko njih ptica kobac.
Onda se odjednom sve promijenilo. Njihov djed je bio pohlepan, pa je negdje u tu|ini pomogao turskoj vojsci da pobjedi kršćane. Za uzvrat dobio je od sultana čudnu nagradu: sve je trebalo njemu pripasti što objaši na konju za jedan dan. Obilazio je u galopu čitav dan duvanjsko polje, ali kad se vraćao u Ramu nadomak Kopčića srušio se mrtav i on i njegov konj.
Svi kršćani su se čudili i tugovali što se ova plemićka obitelj zbog imetka i sile odrekla svoje duše, udaljila se od Isukrsta, njemu čast i dika.

Njihov brat Matija, koji je u ime obitelji trgovao s Dubrovčanima, kad je čuo da su mu braća pogazila Isukrstovo ime, čast mu i dika, umro je od tuge u Dubrovniku. Eno mu i danas groba u klaustru Male braće u Dubrovniku.

Tako je moj ubojica rastao u blizini pogažene ljepote, u strahu od pitanja i s prezirom prema sjećanju.

A mogao je kao naš kum Arslanaga iz Varvare, koji me kao svoje dijete pazio i čuvao, i na drugi način pročitati Isukrstovu poruku, njemu čast i dika, da je svatko voljen, da je ljubav jača od svačije smrti, da sve što ljubav ra|a postaje dio neba.

No, moj ubojica je stid zamijenio bahatošću, pokajanje novim zlima, radost u vladanju mrtvim stvarima.

A ja sam bila živa i lijepa.
Ja sam napunila Ramu radošću.
Ali on je htio nešto što ja nisam.
I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.
Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što prepora|a.

Eto, to je moja priča, draga moja braćo i sestrice!
Moja priča miriše dušom moga naroda a zna je i Nebo.
Jer, kako bijaše onda, tako i sada i navik vridi:

Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi.
Kad odeš s moga groba upali životom koje svjetlo da ljubav progleda.
Voli vas vaša Diva.
Volim vas dušom svih naših mučenika.
Volim vas ljepotom svih naših svjedoka ljubavi i slobode.

Neka vas vazda snaži ljubav Gospodinova!
Njemu čast i dika, po sve vike vikova.

Fra Mijo Džolan