Jedna od najtežih životnih stvarnosti jest da su najteža i najbolnija područja često ona u kojima najviše trebamo rasti. To može biti određeni fizički izazov (npr. prejedanje), ili način na koji komuniciramo s drugima, ili naš odgovor na opetovanu tjeskobu, piše Aleteia.

Bez obzira na područja, ono o čemu ovdje govorim često uključuje dugotrajne navike ili aspekte našeg temperamenta koji su se obično razvili rano u životu, ponekad povezani s različitim iskustvima koja smo imali.

Na primjer, određeni stil postupanja s drugima može biti proizvod našeg temperamenta, stila koji koriste naši roditelji i nekoliko ključnih iskustava koja su ostavila trajan dojam na nas, između ostalih čimbenika. Gotovo uvijek pitanje nije je li to priroda ili odgoj, već je pitanje kako priroda i odgoj međusobno djeluju.

Bez obzira na temeljne razloge zbog kojih jesmo takvi uz navike i perspektive koje prihvaćamo, stvarnost je takva da smo vrlo često suočeni s ulogama i situacijama u našim životima koje predstavljaju izazov ovim načinima ponašanja. Posebni zahtjevi na poslu ili kod kuće mogu nas prisiliti da se učinkovitije nosimo s našom tendencijom izbjegavanja neugodnih interakcija.

Naši odnosi s onima koji su nam bliski mogu biti izazov koji nas izaziva da budemo otvoreni za nove promjene ili prilike u našim životima koje nam nije ugodno prihvatiti.

Ili bi to jednostavno mogao biti protok vremena i činjenica da bi nas promjene u našem umu i tijelu (npr. smanjeni metabolizam) mogle natjerati da promijenimo način života na zdraviji način.

Lako možemo racionalizirati zašto se promjena ne mora dogoditi, ili nema jamstva da će uspjeti, ili čak da je to jednostavno previše bolan i težak pothvat. Ovisno o tome koliko daleko stignemo u razlučivanju potencijalne promjene, nedvojbeno dolazi do unutarnje bitke, koja je lako ili više uznemirujuća nego što se čini iznad površine.

Postavljanje prepreka

Ipak, ovdje se ponovno suočavamo s Božjim prirodnim zakonom i njegovim dizajnom ljudi i svijeta.

Iako sam uvjeren da je Bog milosrdni Stvoritelj, koji razumije nesklad koji osjećamo kada smo prisiljeni promijeniti se, samo je po sebi očito da nas je stvorio kao složena bića kojima je stalno potreban rast, ne samo kako bismo mogli napredovati, nego također kako bi oni oko nas i naše zajednice također mogli rasti.

Dakle, iako je sasvim ljudski pronaći razloge i isprike da ne budemo otvoreni za različite promjene i rast, kad to činimo, usuđujem se reći da – često ne namjerno – odbacujemo Boga i Njegov dizajn u tom procesu.

Opet, kao bića koja Stvoritelj najbolje razumije i cijeni, vjerojatno je da Bog prepoznaje da naša namjera nije da ga odbacimo, već da smo samo zabrinuti i preplavljeni time što bi značilo promijeniti obrazac ponašanja ili perspektivu koja odavno je naš glavni oslonac.

Zapravo, mi govorimo Bogu: “Učinit ću to i to, ali NEMA ŠANSE da učinim i TO! Ili ako želiš da to učinim, morat ćeš napraviti čudo sa mnom, jer ne znam ni odakle da počnem.”

Čineći to, u osnovi govorimo Bogu da odbijamo upotrijebiti svoje sposobnosti za njegove svrhe, iako su nam dane sposobnosti i resursi da barem uložimo razuman, zajednički napor da to učinimo.

Opet, iako je sve to razumljivo, kao da sprječavamo potpuniji izraz bića (ja) koje je On stvorio.

Činiti vs. postajati

Nedavno sam imao razgovor s nekoliko crkvenih vođa nakon izlaganja na temu cjelovitosti. Govorili smo o tome koliko ljudi na kršćansku vjeru prije svega gleda kao na činjenje, a ne na postajanje.

Teološki je dobro shvaćeno da je bit naše vjere, najvažnije stremljenje, postati onakvi kakvima nas Bog poziva.

Ipak, često pretpostavljamo da ćemo biti “zbrinuti” ako radimo prave stvari (npr. idemo u crkvu, dajemo desetinu, volontiramo za službe). U procesu ove rasprave, jedan od voditelja posebno je okarakterizirao nekoliko pojedinih župljana koji su više puta volontirali za crkvene dužnosti.

Iako su plemeniti i savjesni na mnogo načina, primijetio je da imaju toliko razdražljive, abrazivne manire da je vrlo teško biti u njihovoj blizini. Pa ipak, na temelju prijašnjih rasprava, čini se da se ovo područje rasta nije poistovjećivalo s religioznošću na isti način na koji je bilo sve ono “činjenje”.

Na kraju, zapravo je pitanje što želimo u ovom životu, a što ne.

Razumljivo je da nas ponekad, kao autonomna bića, naš biološki temperament, prošla iskustva i osnovne želje tjeraju prema određenom “načinu djelovanja”, čak i ako postoje druge razumne opcije koje bi mogle otvoriti nove horizonte.

Ipak, trebali bismo znati da tisuće godina teološkog razumijevanja i tisuće znanstvenih studija podupiru jednostavnu ideju. Odnosno, što se bolje uskladimo s Božjim dizajnom onoga što jesmo, to ćemo biti sretniji, zdraviji i skladniji ljudi.