Kad se uđe na Trg svetog Petra u Rimu i približi se veličanstvenoj bazilici, može vas preplaviti sama veličina strukture i Michelangelova kupola koja se nalazi na njoj. Stoga bi bilo nerazumljivo da se u nju uđe, a ne primijeti dva monumentalna kipa koja stoje s obje strane stepenica koje vode do ulaznih vrata bazilike. Ogromni kipovi sv. Petra i Pavla dočekuju hodočasnike na pragu svetoga mjesta kao svjedočanstvo ujedinjujuće moći ovih velikih apostola. Petar i Pavao su dva stupa naše Crkve. Oni nam neprestano svjedoče dva neophodna elementa naše katoličke vjere: služenje crkvene vlasti (Petar) i doseg poslanja (Pavao). To je prikladno jer trebamo i njihovo učenje i njihovu milost da nas vode u našem hodočašću, piše Simply Catholic.

Tijekom godina studiranja u Rimu imao sam mnogo prilika za razmišljanje o stvarnosti Petra i Pavla kao braće, suapostola i svetih učitelja katoličke vjere. Crkva spaja ova dva apostola u jedan zajednički blagdan i slavi njihovu uspomenu kao jedno. Obojica su živjeli, poučavali i obavljali svoje posljednje službe u Rimu (iako u različito vrijeme), i obojica su dali svoje posljednje svjedočanstvo u Rimu kroz svoje mučeništvo.

Njihovo je jedinstveno svjedočanstvo, ali ima dva jedinstvena izraza, kao da ih je, na simboličan način, Gospodin poslao “dva po dva” u Rim kao što je poslao sve svoje apostole na njihove misije. Njihove razlike i sjedinjenje u vjeri simboliziraju nešto što je bitno za život svakog vjernika: da u Katoličkoj crkvi svi darovi i autentični izrazi vjere u Krista nađu svoje najveće ispunjenje. Predgovor euharistijskoj molitvi mise za njihov blagdan lijepo izražava taj koncept:

Jer po tvojoj providnosti, Oče,

Blaženi apostoli Petar i Pavao donose nam radost:

Petra, prije svega u ispovijedanju vjere,

Pavao, njegov izvanredni propovjednik,

Petar, koji je uspostavio ranu Crkvu od ostatka Izraela,

Pavla, učitelja i učitelja pogana koje zoveš.

I tako, svaki na drugačiji način

Okupili jednu Kristovu obitelj;

I poštovani zajedno u cijelom svijetu,

Dijele mučenički vijenac.

Mnogi katolici ne shvaćaju u potpunosti da se ta zajednica Petra i Pavla nalazi u opipljivom obliku sve do danas u koordinaciji pape s biskupima u njihovom vođenju Crkve, posebice u podjeli sakramenata i poučavanju vjere. Naš Katekizam to tako dobro objašnjava:

„Sakramentalna služba u Crkvi je dakle služba koja se vrši u Kristovo ime. Ima osobni karakter i kolegijalnu formu. O tome svjedoče veze između biskupskog kolegija i njegova poglavara, nasljednika sv. Petra…. Ova pastoralna služba Petra i ostalih apostola pripada samom temelju Crkve i nastavljaju je biskupi pod papinim primatom” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 879, 881).

Iznad svega, nikada ne smijemo zaboraviti da su sv. Petar i Pavao obojica mučenici za vjeru. Njihovo posljednje i najveće svjedočanstvo o Kristu nije bilo u njihovom učenju ili u njihovom pastirstvu Crkve, već u nasljedovanju Učitelja, čak do nasilne smrti. Mučeništvo nije samo sebi svrha, već demonstracija konačne vrijednosti ljubavi prema drugima (tj. milosrđa) kao što je to činio Isus – do posljednje kapi svoje krvi (Iv 13,1).

I tradicija i Sveto pismo stavljaju sv. Petra i Pavla u središnjoj točki Rimskog Carstva u prvom stoljeću, i u tome možemo vidjeti božansku svrhu. Možda je Bog htio da krv ove dvojice velikana tvori zasad Crkve, da njeguje Crkvu na njezinim počecima najjačim mogućim izljevom milosti. Krv svakoga tko umire za Krista je od velike vrijednosti, ali koliko je veća krv dvojice velikih evangelizatora svijeta!

Dok slavimo blagdan sv. Petra i Pavla, moramo si postaviti posljednje pitanje: Kako će ovi veliki apostoli ojačati naše vlastito kršćansko svjedočanstvo ove godine? Možda nismo pozvani na mučeništvo kao oni, ali svatko od nas ima svoje svjedočanstvo za dati. S Petrom, ponovno potvrdimo svoju vjernost Crkvi i našem katoličkom identitetu u kulturi koja je često neprijateljska vjeri. Poput Pavla, težimo svetosti koja jedina preobražava svijet.