Danas u emisiji govorit ćemo o pravu zadržanja ili retencije, koje je regulirano Zakonom o obveznim odnosima.

Prije svega da razjasnimo kakav je to institut pravo zadržanja. 

Pravo zadržanja ili retencije je ovlast vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude isplaćena određena tražbina. Dakle, primarna svrha prava zadržanja jest prisiliti dužnika platiti dug, a ako se dužnik oglušio, pristupa se naplati iz vrijednosti zadržane stvari.

Da bi pravo zadržanja bilo opravdano, potrebno je udovoljiti i određenim uvjetima. Prvi uvjet bi bio postojanje prikladnog potraživanja zbog kojeg postoji pravo zadržanja prema dužniku. Drugi uvjet bio bi dospjelosti vjerovnikova potraživanja, koja je nastupila prije započetog vršenja prava zadržanja. Izuzetak je situacija kada je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Zatim potrebno je da tražbina vjerovnika bude točno određena, jasna, nesporna i utuživa, budući da neke tražbine nisu utužive pa se s njihova osnova ne može ostvariti pravo retencije, kao npr. nemoralne tražbine i sl. Na kraju traži se i postojanje prikladnog predmeta, objekta na kojemu može postojati pravo retencije. Kao prikladan predmet prava zadržanja smatraju se sve pokretne i nepokretne stvari koje mogu biti predmet pravnog prometa. 

Kako proizlazi iz navedenih uvjeta opravdanosti prava zadržanja, vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje, npr. kada je stvar ukradena od dužnika (krađa, prijevara i sl.) pa i onda kada je stvar protiv volje dužnika izašla iz njegova posjeda putem ništetnih pravnih poslova.

Vjerovnik također ne može zadržati ni punomoć dobivenu od dužnika, a ni druge dužnikove isprave, iskaznice, dopise i ostale slične stvari, kao ni druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji.

Ponekad postoji i obveza povrata stvari prije namirenja tražbine. Vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj dade odgovarajuće osiguranje njegove tražbine. Vjerovnik vraća dužniku zadržanu stvar, ali prima odgovarajuće osiguranje nepodmirene tražbine kao sigurnost njenog namirenja. U pravilu osiguranje treba pokriti vrijednost vjerovnikova potraživanja koje dužnik još nije isplatio vjerovniku.

Na kraju, vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika. Učinak retencije je zapravo naplata ili namirenje dospjele vjerovnikove tražbine prema dužniku. Kao u slučaju kada je tražbina osigurana zalogom. Samo što se kod založnog prava radi o ugovornom odnosu dok retencija ne nastaje suglasnošću volja, nego jednostranim činom vjerovnika, bez suglasnosti dužnika. 

Lijep pozdrav do iduće emisije!

Marta Šimrak Lukavski, dipl.iur.

***
S pravom o pravu – informacije o pravnim temama pravnice Marte Šimrak Lukavski emitirat će se svakog petka u 16:30 na Hrvatskome katoličkom radiju, a slušatelji svoja pitanja i prijedloge tema mogu slati mailom na info@hkm.hr.