Bog proviđa i nema toga što se ne bi moglo ostvariti - ističe franjevac trećoredac fra Grgo Sikirić koji se za sretan izbor zvanja molio sv. Alojziju Gonzagi. Bio je prvi graditelj crkve nakon Drugog svjetskog rata u Splitu, u Zadru je slijedeći smjernice Drugog vatikanskog sabora prvi okrenuo oltar u crkvi prema puku, UDBA je nadgledala njegov rad i bio je osuđen na godinu dana zatvora, a u 50. godini života otišao je misijski djelovati u Ameriku. U svojoj 97. godini života mladog je duha, a svoju dušu hrani čitajući teološke knjige.
„Želio sam biti župnik cijele Hrvatske. Slavljenje mise, to je moj život” – ističe fra Grgo Sikirić, član Provincije franjevaca trećoredaca, koji će 27. lipnja u samostanu sv. Franje u Odri kraj Zagreba proslaviti svojih 70 godina svećeništva. Ovog dijamantnog jubilarca kroz život je vodila misao da nema toga što se ne bi moglo ostvariti jer Bog proviđa. Providio je i ostvarenje poziva Bibinjca koji je rođen 13. veljače 1925. u mnogobrojnoj obitelji. U djetinjstvu je ostao bez oca. Nakon njegove pogibije majka se brinula o odgoju djece.
„Zvanje mi se rodilo kada sam imao oko osam godina. Svakodnevno sam ministrirao župniku tijekom mise i svojoj sam duši podržavao zvanje. Ali razmišljao sam kako će se ono ostvariti i kada sam imao deset i pol godina u molitveniku sam pronašao molitvu sv. Alojziju Gonzagi za sretan izbor zvanja. Molio sam da se ostvari zvanje koje mi je Bog odredio. Kako se s 12 godina redovito išlo u sjemenište svoju sam želju rekao bratu, a on župniku. Međutim, župnik je rekao da ja nisam za to jer sam bio boležljiv. Smatrao je da neću uspjeti. Nastavio sam moliti i tražio sam adresu od biskupa. Napisao sam mu pismo u kojem sam iznio cijelu svoju situaciju i poslao. Odgovora nikada nisam dobio”.
Vjera u Božju providnost
U fra Grginoj 13. godini u Bibinje je stigao jedan misionar i bio je oduševljen kada je čuo da želi postati svećenik. No, njegova zajednica odbila je dječaka s pojašnjenjem da je prešao godine. „Nisam prestajao moliti jer sam vjerovao da Bog ima načina da sve riješi. Zbog nagle smrti župnika dobili smo novoga za Veliku Gospu. „Nakon što sam mu ministrirao tri tjedna pitao me je bi li išao u fratre trećoredce. Rekao sam da bih želio, ali sam razmišljao tko će to platiti. Školarina je bila 150 dinara i župnik se s majkom i bratom dogovorio da će on plaćati, a da će mu jedan brat svakodnevno ministrirati i donositi pola litre mlijeka. I tako sam otišao na Školjić. Nastavio sam do svećeničkog ređenja moliti za zvanje koje mi je Bog odredio. Nisam razmišljao hoću li uspjeti ili ne. Stavio sam se pod zaštitu Majke Božje da me ona vodi. Krunica mi je bila uvijek u džepu jer sam od majke rano naučio moliti”.
“Metak me je spasio da nisam dospio na Bleiburg i da nisam poginuo”
Na putu ostvarenja poziva fra Grgo je prolazio kroz mnoga iskušenja. Školovanje u Splitu prekinula su ratna zbivanja, pa su poglavari odlučili da se školovanje nastavi u Krku koji je bio pod talijanskom vlašću. Po završetku četvrtog razreda fra Grgo se vratio kući gdje su ga novačili u vojsku. „Tu se nije znalo ni tko pije niti tko plaća. Po danu su prolazili njemački vojnici, ustaše, domobrani, a po noći partizani. Moj brat je rekao da stariji brat ide u partizane, a ja u ustaše kako bismo mogli čuvati kuću pred tim vojskama. U ustašama sam se našao u situaciji da sam si u druženju s jednim novakom propucao koljeno. Prva reakcija mi je bila da neću moći biti svećenik jer će mi noga ostati ukočena. Međutim, taj metak me je spasio da nisam dospio na Bleiburg i da nisam poginuo.”
Oblačenje habita u posebno teškim ratnim okolnostima
Tijekom liječenja ozljede fra Grgu je mjesni odbor u Bibinju pazio da ga vojnici ne mobiliziraju. „Dragi Bog je sve vodio. Kada više nisu mogli paziti na mene rekli su mi da napustim Bibinje. Čekao sam osam dana da se vrijeme smiri i da odem u samostan na Školjić kod Preka, jer je bilo veliko jugo. Na školjiću sam se morao skrivati jer je svako malo dolazila neka delegacija u namjeri da nas istjera iz samostana. Klerike nisu dirali pa je moj župnik rekao gvardijanu da me obuku u habit. U tim ratnim okolnostima bilo je teško doći do platna za šivanje habita. Gospodin se za sve pobrine pa je tako moj župnik dao platno, u samostanu su mi sašili habit i obukao sam se na Gospu Lurdsku 1945. godine. Nije to bilo formalno oblačenje, ali bio sam sretan. U habitu sam mogao ići gdje god sam htio. Nije bilo problema.”
Svećeničko ređenje i prve službe
Nakon završenog školovanja u Splitu fra Grgo je ređen za svećenika u Zadru 1952. godine u ondašnjim teškim prilikama. „Stvarno sam u svemu tome osjetio prst Božji. Nisam ni o čemu brinuo jer sam znao da Bog sve vodi. Moja prva župnička služba bila je u Tounju. Iz ljubavi prema ljudima djelovao sam tamo sedam godina, a UDBA me je pratila. Zatim sam otišao u Zadar. U uvodnoj propovijedi na svojoj prvoj gradskoj župi rekao sam vjernicima da sam im na raspolaganju 24 sata, i da ću učini sve što budem mogao. I u Tounju i u Zadru napravio sam kartoteku za svaku obitelj tako da sam znao što se događa, tko je kršten, a tko ne, tko je vjenčan itd. Ja sam se dao na vjenčanja parova koji su bili civilno vjenčani. U Zadru ih je bilo puno. Jedne godine smo kapelan i ja k oltaru priveli 30 civilno vjenčanih parova”.
Prvi graditelj crkve u Splitu nakon Drugog svjetskog rata
Iz Zadra fra Grgo odlazi na službu župnika u Split gdje je bio prvi svećenik koji je nakon Drugog svjetskog rata gradio crkvu i to državnim kreditom. Dolaskom na župu susreo se potrebom gradnje crkve. „Napravili smo molbu za dozvolu gradnje i na urbanizmu u općini su mi rekli da njezin ishod ovisi o Komisiji za vjerske poslove. S njima sam se natezao nekih šest mjesece. Svakodnevno sam dolazio kako molba ne bi zapela u nekoj ladici. Dozvolu smo dobili nekoliko dana prije Božića. Čak je na našu molbu vojska uložila veto kako bi se zaustavila gradnja, ali gdje god sam dolazio vrata su mi bila otvorena jer smo radili po zakonu. Vođen savjetom ljudi koji su bili skloni crkvi počeli smo graditi odmah. Ali, trebalo nam je novaca. U to se vrijeme radio samostan u Odru i jedan brat mi je rekao da su dobili kredit od banke. Tako sam i ja otišao u banku. Došao sam s jamstvom da mogu mjesečno otplaćivati kredit i da iza mene stoji moja zajednica koja će, u slučaju potrebe, platiti umjesto mene. Dobili smo 50 milijuna za gradnju.”
“U zatvoru sam napravio puno dobra i bilo mi je žao kad su me pustili”
No, te 1971. godine došlo je Hrvatsko proljeće. Došlo se do polovice gradnje crkve i to se nije zaustavilo, ali je fra Grgo završio u zatvoru lažno optužen da u samostanu tiska letke s ustaškom propagandom. „Dosudili su mi godinu dana. Otišao sam u tako mirno u zatvor u Staroj Gradiški. Kada sam presvlačio odijelo jedan mi je rekao da pazim što ću govoriti. Vidio sam da mogu napraviti puno dobra i kada sam se vratio iz zatvora rekao sam da mi je žao što su me pustili”.
Fra Grgo nije mogao nastaviti djelovati u Splitu, pa je premješten u Zadar. Oduševljeno je provodio Drugi vatikanski koncil, pa je bio prvi koji je u Zadru okrenuo oltar prema narodu. „Moj kapelan je bio još revniji nego ja u provođenju Drugog vatikanskog koncila, a i biskup je tražio da se oltar mijenja. Kada smo postavili oltar za kojim je stajao svećenik okrenut narodu jedna mi je gospođa rekla da je prvi put u životu vidjela kako se misa govori. Ljudi su dobro prihvatili promjenu”. Fra Grgi su komunisti pokušali zabraniti pohod bolesnicima u bolnici jer im je donosio katolički tisak, ali nisu uspjeli jer su novine zakonito tiskane.
Župnik u Pittsburghu
Iz Zadra je fra Grgo poslan u Odru, gdje je djelovao neko vrijeme, a onda su ga poglavari poslali u Ameriku. Imao je 50 godina kada je 1975. postao župnik i duhovni ravnatelj u Pittsburghu, gdje je bila prva hrvatska crkva i prva hrvatska župa sv. Nikole u SAD-u. „U Pittsburghu sam proveo 26 godina. Gradio sam crkvu. Gradio sam zajednicu duhovno. Duhovni život je za mene divan. Ono što je Bog stvorio je nešto najljepše. Mi smo u mreži duhovnoga života i Bog nas nosi kroz život. A da bi se do toga došlo potrebna je molitva. U Americi sam želio bolje naučiti engleski jezik pa sam krenuo na sveučilište slušati predavanja. Napisao sam jedan rad, pa drugi, onda su mi rekli da bi bilo dobro da dovršim studij. Krenuo sam na fakultet s 57 godina, a magistrirao sam duhovnost u svojoj 60. godini života.”
“Želim biti župnik cijele Hrvatske”
Godine 2013. fra Grgo je dobio nagradu Općine Bibinje za životno djelo u povodu 60 godina plodne i djelatne svećeničke službe i promicanja i zagovaranja svojega rodnog Bibinja. A, kada je slavio 50 godina svećeničke službe otkrio je svoju veliku želju. „Rekao sam da želim biti župnik cijele Hrvatske. Želio bih ići propovijedati po cijeloj Hrvatskoj. I danas još mogu propovijedati. Bog mi je dao pamet, razum, i imam vremena za molitvu”. Svakodnevno izmoli sva otajstva krunice, a dane krati čitajući duhovne knjige. Žali što neke teološke knjige od 300 – 400 stranica nije mogao pročitati ranije. Iako ga polako napušta vid može čitati toliko, kako ističe, da može nahraniti svoju dušu.