Prvo, tvrdnja da su rane neke osobe samonanesene implicira da je pojedinac na neki način prouzročio problem, ozljedu, bol, itd. Filozofski, to možemo analizirati prema poznatom, ali manjkavom zakonu privlačnosti, dok je teološki ova ideja ukorijenjena u popularizaciji evanđelja blagostanja od strane Joela Osteena. Zakon privlačnosti kaže da “misli mogu izravno promijeniti život osobe”. Temelji se na duhovnom pokretu Nove misli, koji, uobličen, ukazuje da možemo poboljšati svoje zdravlje, bogatstvo i osobne odnose. Ovo je opasno razmišljanje, piše Jeannie Ewing s portala Catholic Exchange.

Kad se moja kćer Sara rodila, rekli su mi da svi oblici njezine invalidnosti proizlaze iz grijeha. Isti susjed koji je optuživao našu obitelj da nema dovoljno vjere, okrivio je moju astmu – kronično zdravstveno stanje – kao “manifestaciju đavla”. Ovdje se susreću sumnjivo sjecište zakona privlačnosti New Agea i takozvanog kršćanskog pokreta evanđelja blagostanja. Ovdje nalazimo da će vjera, pozitivan govor (odjek pozitivne misli, koja je bitna za filozofiju zakona privlačnosti) i donacije u vjerske svrhe povećati nečije materijalno bogatstvo.

Daljnja izobličenja ovih uvjerenja događaju se s primjedbama koje se odnose na izvorni problem o kojem ovdje raspravljamo – “većina rana nanesena je sama sebi” – ili, drugim riječima, “vaši problemi su manifestacija đavla”, kako mi je rečeno. Mogli bismo čuti i druge varijacije, poput “Da je tvoja vjera jača, ovo se ne bi dogodilo.”

Dok ovo pišem, to podsjeća na starozavjetnu praksu, da su sljepoća ili demonska opsjednutost ili fizički deformiteti bili rezultat osobnog ili generacijskog grijeha.

Nije li Isus otkupio našu slomljenost? Nije li to cijela poanta da trebamo Spasitelja i da priznamo svoju ovisnost o Njemu? Bez naših rana ili slomljenosti ili nedostataka, ne bismo trebali otkupljenje. Sam razlog zašto nam se često dopušta križ koji nismo stvorili, tražili ili ga uzrokovali je da se ponizimo i napustimo sebe podno križa.

Ponos kaže da možemo kontrolirati svoje živote kroz misli, da kad stvari krenu po zlu, nekako smo uvijek krivi. Poniznost priznaje potrebu potpunog oslanjanja na Boga, jer patnja, osobito ekstremni križevi koji se nose sa strpljenjem i povjerenjem, razbijaju nas od iluzije da smo sposobni išta učiniti bez milosti.