Svetkovina Pohoda Blažene Djevice Marije slavi se 31. svibnja, a prvi se put spominje 1263. godine kada je njegovo slavlje preporučio sveti Bonaventura. Nekada se taj blagdan slavio 2. srpnja, dok se od 1969. godine, prema želji pape Pavla VI., slavi 31. svibnja.
Marija je dva mjeseca nakon bezgrješnog začeća pohodila svoju trudnu rođakinju Elizabetu koju je Bog u njezinoj dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i muž joj Zaharija dobili su sina Ivana koji je krstio Isusa u rijeci Jordanu.
Marija je krenula u posjet iz svog grada Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim, nedaleko od Jeruzalema, te pješačila pet dana. Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja.
U susretu Marije i njezine rođakinje Elizabete do izražaja posebno dolazi poniznost koju si Marija i Elizabeta jedna drugoj pokazale. Marija je tako, kako je rečeno, maknula svoje potrebe i poteškoće u stranu da bi žurno otišla pomoći Elizabeti, a Elizabeta opet izriče svoj blagoslov Mariji i nipošto se ne postavlja iznad nje, iako je po godinama znatno starija. Kada ju je Marija pozdravila, zaigralo joj je od radosti čedo u utrobi, napunila se Duha Svetoga i povikala da je Marija blagoslovljena iznad svih žena.
Upravo taj njezin poklik, tu radost i tu nadu izražavamo i mi kad ga ponavljamo u molitvi Zdravo Marijo. Štoviše, svjesna Marijine uloge i svjesna svoje neznatnosti nastavlja: Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? O toj smo i takvoj poniznosti i mi pozvani razmišljati, a isto smo tako pozvani razumjeti zašto je Marija uzvišena iznad svih drugih ljudi i zašto zaslužuje posebno štovanje.
Na Elizabetine riječi Blažena Djevica Marija uzvraća još većom poniznošću, odnosno priznanjem da jedina slava ide Bogu koji je nju, neznatnu službenicu, odabrao za svoje divno djelo spasenja. Sveti Luka tu njezinu zahvalu izriče u obliku hvalospjeva, koji je do danas očuvan i svakodnevno se moli u sklopu Večernje.
U tom je susretu jasno uočljiv pogled pun vjere u one događaje koji su iza dviju žena, pogled pun ljubavi, međusobnog poštovanja i zahvale Bogu u sadašnjosti, te pogled pun nade i predanja Božjoj volji u budućnost. Obje su tako žene s vjerom primile ono što im je naviješteno prije začeća njihove djece i spremno su odlučile u potpunosti prihvatiti Božju volju, u ljubavi su jedna drugoj u izravnom susretu iskazale neizmjernu čast, toliku da i Ivan Krstitelj svojim igranjem pokazuje radost i klanjanje Mesiji, a obje su u potpunoj poniznosti i nadi spremne i prihvatiti što god je Bog namijenio njima i njihovoj djeci.
Život Preteče i život Isusa Krista pokazat će koliko će to biti gorko, ali i istovremeno milosno i spasonosno. Pokazat će, također da će Ivanova uloga biti slična Elizabetinoj: kao što je Elizabeta prepoznala Mariju kao majku Gospodina mojega i iskazala joj dostojnu čast, a nije sebe uzvisivala, tako je Ivan, iako najveći od svih rođenih od žene, samozatajno izvršio svoje poslanje da bi Krist mogao nastaviti svoje.