[PETA VAZMENA NEDJELJA, 2022.]

Evanđeoski ulomak pete vazmene nedjelje u ovoj liturgijskoj godini dio je Isusovog oproštajnog govora u dvorani posljednje večere. To je ono što je Isus izgovorio neposredno prije nego li će započeti otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća koje on u Ivanovom evanđelju predstavlja kao svoju i Očevu proslavu. Ali sad je još s učenicima. On se oprašta od njih. Trenuci oproštaja su oni trenuci u kojima se ne želi gubiti vrijeme na sporedno, nego reći i dati ono najvažnije. U ovom ulomku Isus to najvažnije sažima u novu zapovijed ljubavi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“

Ova nova zapovijed ljubavi se može i treba živjeti na različite načine. Jedan od njih nam pokazuju apostoli Pavao i Barnaba. Njih današnji ulomak iz Djela apostolskih prikazuje kao neumorne i zauzete navjestitelje Božje riječi svima, uključujući i pogane. Veličanstvene su pohvale koje im daje svetopisamski ulomak kad za njih kaže: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje!“ Ovakvo što, bilo u smislu ponude bili u smislu prihvaćanja te ponude, nije moguće bez ljubavi i te ne bilo kakve, nego onakve kakvom je Krist ljubio nas. To je ljubav koja svoje konačno dovršenje ima u križu jer, dodat će Isus u ozračju iste oproštajne večere, „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Ta se ljubav samo u izvanrednim prilikama svjedoči darom života, u smislu umiranja. U svakodnevici je ona dar života u smislu služenja kojim se svatko do nas, u onom pozivu koji Bog ima s njim i dobivenim darovima, treba ugraditi u svoju obiteljsku, crkvenu i društvenu zajednicu. To sugerira i sam Isus koji je neposredno prije svojim učenicima oprao noge i taj obred zaključio poslanjem služenja: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13, 12-15).

Ljubav jednih za druge nije uzrok naše kršćanske prepoznatljivost, nego njezina posljedica. To trebamo uvijek imati na pameti kako se ne bismo uzoholili.

U nastavku Isus novoj zapovijedi ljubavi dodaje i oznaku naše kršćanske prepoznatljivosti. Nećemo biti, ili to ne bismo smjeli biti, prepoznatljivi po moraliziranju nego po ljubavi: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ Ljubav jednih za druge nije uzrok naše kršćanske prepoznatljivost, nego njezina posljedica. To trebamo uvijek imati na pameti kako se ne bismo uzoholili. Nisu naša dobra dijela ono što nas kao pojedince čini kršćanima i naše zajednice kršćanskim zajednicama, Crkvom, nego su dobra dijela potvrda da smo kršćani i da su naše zajednice kršćanske. Sve je to, u konačnici, milost. Dobra djela su potvrda da je Crkva, iako to još nije u potpunosti i dovršenosti, novi Božji narod, odnosno da je u nama već započelo ono „novo nebo i nova zemlja“, „novi Jeruzalem“, onaj „šator Božji s ljudima“ što ga je Ivan vidio u svome viđenju u ulomku iz Knjige Otkrivenja. Iako smo još uvijek slabi i nesavršeni, s Isusom Kristom našim uskrsnulim Gospodinom mi možemo i trebamo biti novi ljudi. To treba biti vidljivo osobito iz našeg odnosa prema drugim ljudima, ali i svoj stvorenoj stvarnosti.

Novom čovjeku, kojemu je model Isus Krist, naš uskrsnuli Gospodin, nije obilježje izgled, položaj, moć, i tko zna što drugo što mi u ovom svijetu i vremenu smatramo važnim. Njegovo je obilježje samo i jedino ljubav, ona autentična i prava ljubav, ljubav prignuta nad druge, ljubav koja se ostvaruje u služenju, besplatna ljubav. To je ona ljubav kakvom nas Bog Otac ljubi od vječnosti. To je i ljubav kakvom nas je Isus ljubio do smrti na križu. To je ona ljubav kakvom nas može ispuniti i za koju nas može osposobiti samo Duh Sveti.