[DRUGA VAZMENA NEDJELJA – NEDJELJA BOŽJEG MILOSRĐA, 2022.]

Druga vazmena nedjelja je nedjelja Božjeg milosrđa. Tradicionalno se naziva Bijela nedjelja, a naziva se i Mali Uskrs. Ove nedjelje naša istočna braća i sestre koji koriste julijanski kalendar slave Uskrs. Uskrs nas povezuje. On je naše zajedničko polazište. I naš zajednički konačni cilj. Zato slaveći već tjedan dana Uskrs, najsrdačnije čestitam Uskrs svim kršćanima koji ga tek počinju slaviti tradicionalnom čestitkom istočnih kršćana: „Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!“

Za Uskrs smo primili puno lijepih čestitaka. Među njima su se isticale i one naših političara. Hvala im! Vjerojatno će to ponoviti i za našu istočnu braću. Nažalost, ovih su nas dana ražalostili i drugačijom retorikom, onom koja više sliči Velikom petku i njegovom: „Raspni, raspni ga!“ (Lk 23, 21), nego li uskrsnom vremenu. U ozračju takvih uzvika kojima nije mjesto ni na ulici, a kamo li u javnom prostoru i koje ne priliče niti kočijašima, a kamo li najodgovornijim osobama u društveno-političkoj zajednici, slavimo ovu vazmenu nedjelju koja liturgijskim molitvama i nazivom progovara o milosrđu, onom Božjem. Zanimljivo je da je i u pozadini ovih javnih rasprava i međusobnih uvreda tema milosrđa. To je primijetila i jedna televizija koja je i nama kršćanima održala lekciju o milosrđu. Nije to bez temelja. Recimo, kad je riječ o političarima, od kojih se mnogi ispovijedaju kao kršćani i katolici, a koji su pitanje milosrđa ispolitizirali do te mjere da nam zapravo više nije jasno što bi to milosrđe uopće bilo, bilo bi dobro da imaju barem malo milosrđa prema svojim političkim protivnicima, ali i cjelokupnoj javnosti koja je umorna od svađa i uvreda kojima se međusobno časte.

Kad je riječ o milosrđu želio bih podsjetiti na pogreške koje su se na ovom području dogodile, a i još uvijek događaju u Crkvi. Sjećam se jednog osobnog iskustva na temu milosrđa prema svećeniku kojega nisam smatrao prikladnim za neku službu, i moje dužnosti da pri donošenju odluke vodim računa ne samo o milosrđu prema njemu, kako se to od mene tražilo, nego još više prema onima kojima će on svojom službom biti poslan. No to milosrđe prema drugima, ne isključuje, dakako, i moju dužnost milosrđa prema tom svećeniku, ali to se milosrđe očito mora imati na drugačiji način. Ponekad je i zatvorski sustav u koji se upućuje i u kojem se ostavlja neka osoba čin milosrđa, ako tim činom štitimo društvenu zajednicu i toj osobi pomažemo shvati situaciju u koju se dovela i pomognemo joj da odluči promijeniti svoj život. Za nas kršćane nitko, pa ni najokorjeliji zločinac, ne smije zauvijek biti isključen. Možda bi ovo moglo pomoći i oko razlučivanja pitanja koje je bilo povod ovoj najnovijoj javnoj raspravi, vodeći pri tom računa da prvotni cilj zatvorskog sustava nije i ne smije biti kažnjavanje, nego zaštita zajednice i rehabilitacija pojedinca. I ako je ovo ispunjeno, nisam baš siguran da je kršćanski, pa i uopće ljudski, reći da za nekoga nema oprosta.

Pravo shvaćanje milosrđa – koje ne isključuje pravdu, ali je niti ne promatra u osvetničkom duhu – nudi današnji evanđeoski ulomak kroz susret Krista uskrsloga i apostola Tome. Ovaj susret u središte stavlja Isusove rane. One su trajni znak koji uskrsnuće nije obrisalo s Isusovog proslavljenog tijela. Mi ne možemo izbrisati ono što se dogodilo i što smo učinili, dobro ili loše. To ostaje zapisano za vječnost. Ali, važno je uočiti da te rane na Isusovom proslavljenom tijelu, koje su posljedica našeg zla i ostaju zapisane za vječnost, nisu tu da bi nas podsjećale na ono što smo mi napravili Isusu, nego su tu da bi nas podsjećale na ono što je Isus učinio nama i za nas. To nisu osvetničke rane. Kad bi bile, poništile bi sve ono što je Isus posvjedočio na svom križu. Rane su to Božjeg milosrđa koje je istinska pravda jer Bog nikoga konačno ne odbacuje. Možda će netko i odbaciti Boga, pa i konačno, ali Bog nikoga ne odbacuje konačno. Rane su znak njegove trajne ljubavi prema nama ljudima. To su rane koje u onima koji ih vide potiču promjenu. One su poziv na obraćenje.

Isusove rane, koje nas podsjećaju na Božju ljubav i pozivaju na obraćenje, nisu bile vidljive samo na Isusovom proslavljenom tijelu koje je nakon uskrsnuća uzašlo na nebo. To su rane koje su ostale trajno vidljive i na tijelu Crkve. I svih onih koji na različite načine trpe, u Crkvi i izvan nje.

Isusove rane, koje nas podsjećaju na Božju ljubav i pozivaju na obraćenje, nisu bile vidljive samo na Isusovom proslavljenom tijelu koje je nakon uskrsnuća uzašlo na nebo. To su rane koje su ostale trajno vidljive i na tijelu Crkve. I svih onih koji na različite načine trpe, u Crkvi i izvan nje. One uključuju i one u zatvoru koji čekaju pomilovanje. Kao što uključuju žrtve rata i svakog drugog oblika nasilja i svega drugoga što mi ljudi činimo jedni drugima, ali i ono što ne činimo, a trebali bismo, ne samo na fizičkoj, nego i na psihičkoj i duhovnoj razini. Naravno, da to uključuje i sve druge ljude koji pate zbog prirodnih i drugih razloga. Njihove rane, ali i naše rane ako mi patimo, su Isusove rane. On je naše rane preobrazio u svom uskrsnuću. Zato nakon Isusovog uskrsnuća sve ljudske rane dobivaju drugačiji smisao. To su, iako i dalje peku, preobražene rane.

Svjestan sam da kršćansko poimanje milosrđa koje ranama, svojim i drugih, daje taj drugačiji smisao nije moguće primijeniti na društveno-političku zajednicu, odnosno da to društveno-političkoj zajednici može izgledati kao utopija. Ali ne mogu prihvatiti da se mi kršćani, koji smo ne samo članovi Crkve nego i društveno-političke zajednice, ne trudimo dati svoj doprinos da barem što se nas tiče utopija postane stvarnost. Kako to možemo učiniti? Tako što primjećujemo i dodirujemo Isusove rane u onima na različite načine trpe. A toliko ih je! I u svakom od njih je Isus. I njihove rane su njegove rane. A mi smo pozvani da ih dotaknemo. I da im svojim dodirom iskažemo milosrđe. I pokažemo da su, iako nisu prestale i nestale, i one preobražene Isusovim Uskrsom.

Nećemo nikad uspjeti pomoći svima u kojima nam Isus prilazi sa svojim ranama. Znači li to da se ne smijemo truditi pomoći onima kojima možemo? Ne to ne znači i ne smije značiti. Ako ništa ne možemo, možemo moliti. I, promijenjeni susretom s Isusovim ranama, obraćeni, voditi računa od tome da nam se nikad ne dogodi da ravnodušno prolazimo pokraj njegovih rana koji krvare u ranama naše braće i sestara. Ili, ne daj Bože, da ih svojim ponašanjem prema svojim bližnjima, svojim mislima, riječima, djelima i propustima, ponovo pretvaramo u rane Velikog petka, pridružujući se onima koji za Isusom nastavljaju vikati: „Raspni, raspni ga!“ I onima koji ga razapinju na križ.

Ali, Isus nije ostao na križu i u grobu. On je uskrsnuo. I preobrazi svoje i naše rane. Neka je zato i svima nama – s našom istočnom braćom i sestrama, osobito među njima braćom i sestrama ukrajinskog i ruskog naroda za koje molim da im Isus podari svoj uskrsni mir i preobrazi njihove ratne rane svojim proslavljenim ranama – još jednom sretan Uskrs!