S. Jelena Marević, služavka Malog Isusa u intervjuu za portal Studentskog katoličkog centra u Zagrebu – SKAC Palma otkrila je kako je moguće svakog novog dana doživjeti ljepotu služenja u jednostavnim i malim stvarima.

Kako si doživjela poziv?

Poziv je uvijek tajanstven i poziv nije lako opisati. To je trenutak za koji bismo mogli reći da je vrijeme. Biti u trenutku razmišljanja i propitkivanja o pozivu je puno teže nego sada govoriti o tome. Želi li Bog baš mene? Jesam li dostojna dobiti poziv? Imam li snage odgovoriti pozivu? A što ako krenem, pa ne uspijem?… Sve su to samo neka od mnogobrojnih pitanja koja su se tada našla u srcu. Gledajući na poziv sada, mogu reći da sam odgovore na neka od pitanja našla, ali ima i onih koje još nisam dokučila.

 Ako živiš poziv u poniznosti, opreznosti, zahvaljivanju na darovanom i prihvaćanju svojih uspjeha i padova, tada ćeš koračati s Bogom i braćom i sestrama i rasti ćeš u svom pozivu i poslanju.

Poziv je privilegija, ali i velika odgovornost. Biti pozvan, daje ti i posebnost, ali te i usmjerava na poniznost. Ako živiš poziv, koristeći samo svoje darove koje si spoznala i onako kako ti želiš, ne osluškujući Njegovu želju u razvijanju tih darova, tada će to biti poput zvijezde koja bljesne i nestane. Ako živiš poziv u poniznosti, opreznosti, zahvaljivanju na darovanom i prihvaćanju svojih uspjeha i padova, tada ćeš koračati s Bogom i braćom i sestrama i rasti ćeš u svom pozivu i poslanju. Živjet ćeš nasljedujući Učitelja – u mudrosti, dobi i milosti, naviještanju, padovima pod križem, razapinjanju zbog Ljubavi i uskrsnuću koje će ti dati snagu prepoznati i ljubiti Život.

To je poziv kako ga ja doživljavam i pokušavam živjeti.

Što za tebe znači služiti?

Služiti znači dati se drugima, biti blizu, slušati, razumjeti, savjetovati. Danas svi znaju što znači riječ služiti, ali mali broj zna primijeniti. No ono što smo spoznali kao dobro, dužni smo i činiti. Isus je rekao: „Dao sam vam primjer….“

Spoznaja i primjer su u nama, a u našem ljudskom kodu je upisano da samo služeći osjećamo potpunu sreću. To nas čini ispunjenima, boljima, korisnima; pruža nam iskustvo susreta i dijeljenja životnih situacija koje nas obogaćuju i potiču na zahvalnost i poniznost.

Autocesta je naš život, put kojim idemo na odredište, a naše konačno odredište je Nebo.

Ne bojmo se služiti i sebe propitivati o svom služenju jer je to put koji nas vodi k Bogu. Moglo bi se reći da je to poput autoceste koja ima svoj cilj, a odmorišta su nam mogućnost činjenja dobra. Autocesta je naš život, put kojim idemo na odredište, a naše konačno odredište je Nebo.

Isus nije zaustavio vrijeme, nego se darovao u vremenu, cijelom ljudskom vremenu kako bi ga usmjerio vječnosti.

Za ostvarenje u služenju, današnjem čovjeku na putu su velike prepreke. Današnji čovjek funkcionira na klik, informaciju u trenutku, knjigu u sažetku, video u skraćenoj verziji, poruku u skraćenicama, rješenje svakog problema na što kraći i bezbolniji način. To nije služenje koje pokazuje Krist. Njegovo služenje zahtijeva vrijeme, slušanje, strpljivost, dati se potpuno i dozvoliti sebi i drugome rast u povjerenju, padu i otkrivanju ljudskih dubina. Isus nije zaustavio vrijeme, nego se darovao u vremenu, cijelom ljudskom vremenu kako bi ga usmjerio vječnosti.

Kako je izgledao tvoj život od ulaska u samostan do sada?

U prvim trenutcima je oduševljenje, radost, otkrivanje, spremnost na sve u potpunosti i do kraja. To je kao doba zaljubljenosti koja je slijepa i sve idealizira. Ništa nema nesavršenog i sve je idealno. No, brak, predanje i rađanje novog života moguće je samo u ljubavi, a ljubav nije slijepa. Ona vidi mane, nedostatke, ljepote i daje mogućnost promjeni i zajedničkom rastu.

Kad u samostanu iza zaljubljenosti dođe vrijeme ljubavi, tada spoznaš prvo sebe kao obično stvorenje bez „posebnosti odabranog“, uočavaš druge oko sebe u njihovim nesavršenostima i trudu biti svaki dan iznova tu, takva kakva jesi i prihvaćati druge oko sebe onakvima kakve jesu, jer i njih, kao i tebe, Bog pozva u nesavršenosti da s Njim činiš posebnost trenutka u svom i životima drugih.

Prihvatiti i živjeti jednostavnost i zahtjevnost života u ljubavi čini nas onima koji se svakodnevno posvećuju Bogu kroz služenje Bogu, bližnjima i sebi.

Ovo je ono što je stvarnost, bez obzira koji posao ti je povjeren, koju školu ili diplomu imaš. Prihvatiti i živjeti jednostavnost i zahtjevnost života u ljubavi čini nas onima koji se svakodnevno posvećuju Bogu kroz služenje Bogu, bližnjima i sebi.

Biramo način života, ali ne biramo sve ljude s kojima živimo. Upravo zbog toga, ljubav je uvijek na kušnji.

To je život od ulaska u samostan, tj. kandidature (zaljubljenosti), novicijata (ključnog vremena prelaska iz zaljubljenosti prema ljubavi), juniorata (borba prihvaćanja života u ljubavi prema Bogu, bližnjima i sebi) i doživotnih zavjeta (prihvatiti da ljubav donosi radost, bol, mogućnost rađanja novog duhovnog života koje ne raste u tebi i drugima devet mjeseci, nego nekada i čitav život).

Ovo je jednostavnost života u samostanu, ali i bračnom životu. Odnosno, ovo je rast i život u zajednici koju smo izabrale. Biramo način života, ali ne biramo sve ljude s kojima živimo. Upravo zbog toga, ljubav je uvijek na kušnji. Petar je ljubio Isusa, pao na ispitu iz ljubavi i zbog toga odgovarao na pitanje. „Petre, ljubiš li me?“ I naš je odgovor, u svjesnosti svojih slabosti, ali i svoje vrijednosti u Božjim očima: „Ti znaš da Te ljubim.“

Možeš li nam reći nešto više o svom djelovanju u bolnici?

Djelovanje u bolnici je najveći dar koji mi je Bog povjerio. Upravo me rad u bolnici naučio služenju, ljubavi i potpunom predanju.

Kako predajem vjeronauk u OŠ Marjan, ravnateljica Zdenka Barović me zbog potreba raspodijele u nastavi i s povjerenjem da to mogu izvršiti i kao vjeroučiteljica i kao redovnica, poslala u našu školu u bolnici, gdje sam počela poučavati 2013. godine

Najteže je bilo suočiti sebe s nemogućnošću da toj djeci ne možeš pomoći u svim njihovim potrebama jer si samo čovjek. Prihvatiti da si uz dijete koje trpi, koje će ozdraviti i otići kući, ali i da si uz dijete koje neće ozdraviti postavlja velik životna pitanja. O tim istim pitanjima to malo stvorenje razmišlja više i bolje nego većina odraslih.

Osmjeh i zagrljaj djeteta u bolnici nema cijene.

Ono što mi je uvijek donosilo radost je kada uspijem izvući njihov osmjeh, kada pokušamo zaboraviti u igri i šali da smo u bolnici, nismo opterećeni raznim terapijama, pretragama. Nekada bi znala otići i kupiti neku sitnicu za koju znam da će ih obradovati, samo da bi se nasmijali. Osmjeh i zagrljaj djeteta u bolnici nema cijene.

Kao redovnica, često sam bila u situacijama blizine s teško bolesnim djetetom i neizvjesnim životnim situacijama koje sam prolazila i s djecom i s roditeljima. Tu nastaje posebna povezanost, posebni razgovori, često puta pitanja koja ne žele postaviti kad su roditelji tu, kako se oni ne bi brinuli. To su teški, ali posebni trenutci u kojima mala djeca postaju velike duše koje te nevjerojatno vode kroz svoju bol, razmišljanja i ti ispred njih postaješ malen. Ti si samo sredstvo koje im pomaže, sluša ih i moli uz njih. Neki od njih ozdrave, a neki odlaze Bogu. Svaka duša tih malih ljudi je posebna životna priča koja mi pomaže da budem bolji čovjek i drugačijim pogledom gledamo na ovaj svijet.

Učitelj u bolnici nikada nije samo učitelj, a redovnica u bolnici uči se biti redovnica, služavka.

Najljepše je što znaš da nekome toga dana možeš barem malo olakšati i uljepšati boravak u bolnici. Možeš mu pomoći svladati gradivo kako se ne bi bojao što će biti kad se vrati u školu, a možeš ih jednostavno saslušati, obrisati koju suzu, poigrati se s njima i razveseliti ih. Učitelj u bolnici nikada nije samo učitelj, a redovnica u bolnici uči se biti redovnica, služavka.

Teško je govoriti o teškim situacijama jer je za mene svaka ta situacija posebno iskustvo i poseban odnos s djetetom i njegovim roditeljima. Mogu samo reći da u tim teškim trenutcima riječi tih malih duša nas odrasle mogu posramiti. Njihov pogled na život je potpuno drugačiji od njihovih vršnjaka; oni znaju što je važno u životu, stariji su svjesni da odlaze k Bogu, ali nema straha. Oni su primjer hrabrosti, jači čak i od vlastitih roditelja. Možda čudno zvuči, ali to je neizmjerno bogatstvo, koje nakon njih, njihovim roditeljima daje snagu za život.

Pripremiti roditelje za oproštaj od djeteta nije nešto što možeš naučiti, to je nešto što moraš osjetiti, čekati, zašutjeti, pomoć im da ih s povjerenjem prepuste u Božje Kraljevstvo i onda prolaziti s njima bol, pitanja, borbe te sve što dolazi. To je ono duhovno rađanje života koje traje.

To je prekrasno i pokazatelj da je služenje i ljudskost pobijedila strah i neizvjesnost.

S druge strane, dijeliti radost kad stignu dobri nalazi, kad se dijete oporavlja, kad nas traži u učionici i ide kući, ali se želi vratiti u našu školu. To je prekrasno i pokazatelj da je služenje i ljudskost pobijedila strah i neizvjesnost.

Uz djecu i roditelje, tu je i medicinsko osoblje koje traži od tebe duhovnu snagu, poticaj, razumijevanje u onome što se od njih traži i očekuje. To su većinom žene koje su i same majke i koje, vidjevši dijagnoze djece, uvijek strahuju i strepe nad svojom djecom, a opet se nesebično daju za zdravlje djece koja su tu. Isto tako, plaču za onima koje „nisu uspjeli spasiti“. Ovo djelovanje je bogato, iscrpljujuće, pročišćavajuće i uči te pogledati prema zemlji, ali i usmjeriti svoj pogled i pogled drugih prema Nebu.

Što bi poručila curama koje razmišljaju o duhovnom pozivu?

Razmišljanje o duhovnom životu je istraživanje života u kojem na „neprirodan način“ otkrivaš prirodnost života i djelovanja u zajednici i kroz zajednicu među braćom i sestrama koje ti Bog stavlja na put.

Kad puno razmišljamo ne uspijevamo se zaljubiti i rasti u ljubavi. Puno razmišljanja ne prerasta u ništa više jer se počinje kalkulirati i gubiti povjerenje u ishod „veze“.

Znamo da ništa nije bez razloga te nam to treba biti putokaz da skupimo snagu i odvažnost, ostaviti sve i krenuti za Njim kojim god putem nas On povede. Ne boj se!

Odvaži se i kreni. Isus je imao samo tri godine za javno djelovanje. Među Apostolima je bilo svakakvih profila koji danas ne bi prošli ni u nekim firmama, a kamo li u samostanu, ali kod Isusa su prošli i na njih je oslonio svoju Crkvu i svoj nauk. Po takvima, danas i ti i ja možemo razmišljati o vjeri.

Međutim i ti i takvi su na Njegovu riječ sve ostavili i pošli za Njim.

U Bibliji 365 puta stoji zapisano – „Ne boj se!“. Znamo da ništa nije bez razloga te nam to treba biti putokaz da skupimo snagu i odvažnost, ostaviti sve i krenuti za Njim kojim god putem nas On povede. Ne boj se!

Ako pomisao na služenje Malom Isusu raduje i tvoje srce, dođi i u zajedništvu s Bogom i drugima otkrij jesi li pozvana DA KRALJUJEŠ SLUŽEĆI?

Prijaviti se možete na POVEZNICI, a ukoliko imate više pitanja, možete se javiti na: dakraljujemsluzeci@gmail.com. Prijave su otvorene do 25. travnja, a broj mjesta je ograničen.