Suvremeni kršćanski pisac i kolumnist Stjepan Lice u svojoj knjizi „​Prostranije ogledalo” govori o rukopisu kao zanemarenom jeziku duše i sve manjoj uporabom rukopisa kojeg zamjenjuju slova na računalu u suvremeno doba. Ulomak iz njegove knjige koji je objavljen na portalu Svjetlo riječi, prenosimo u cijelosti.

Njegov rukopis govori o njegovoj osobnosti, o njezinim značajkama, pa i o njegovom trenutnom raspoloženju.

Dok čovjek rukom ispisuje slova, riječi, rečenice, listove uz poruku koju je naumio zapisati, ispisuje i dodatnu, premda nehotičnu, poruku o sebi samom.

Njegov rukopis govori o njegovoj osobnosti, o njezinim značajkama, pa i o njegovom trenutnom raspoloženju. Iz posve nemarnog zapisa ispisanog rukom moguće je o čovjeku doznati više, mnogo više nego iz, primjerice, i najpažljivije i najvjernije izrađenog njegovog portreta, bilo nacrtanog, naslikanog ili snimljenog.

Osobnost se odražava u rukopisu

Svojedobno su djeca u školi, nedugo nakon što su naučila pisati, učila krasopis. Ispisivala su slova tanjim i debljim linijama u skladu s točno određenim pravilima. Pa ipak, kako je odrastalo, svako je dijete slova, riječi, retke… pomalo počelo ispisivati na svoj osobit način. Bilo je, dakako, sličnih rukopisa, baš kao što ima i sličnih osobnosti, naravi…

Dok odrastu, ljudi razviju svoj prepoznatljivi rukopis kojim će pisati kroz sav život. Dok im je ruka snažna, ta će se snaga odražavati i u rukopisu. Kad ruka klone, i rukopis će klonuti.

Učili su da im slova i brojke na različitim nacrtima, ispisivana po posebnim pravilima, budu jednaka.

Nakon što su učili krasopis, neki su tijekom svog školovanja učili i tehničko pismo. Učili su da im slova i brojke na različitim nacrtima, ispisivana po posebnim pravilima, budu jednaka. Bilo je to važno radi čitkosti i bolje preglednosti. Nečitko i nepregledno ispisana slova i brojke mogle su imati kobne posljedice.

U neko vrijeme ljudi su razvili tzv. šablone i pisaće strojeve. I što su ih više upotrebljavali, sve su manje pisali rukom. I tako su pomalo napuštali drvene i tehničke olovke, nalivpera, čak i kemijske olovke i flomastere.

Rukopisi lagano odumiru

Sad su u vrlo širokoj upotrebi računala, pa se i djeca i ljudi u pisanju sve više koriste njima i slova sve manje ispisuju svojom rukom. Rukopis kao govor zamire.

Zapanjilo me je što njihova slova neujednačene veličine, često zgrčena i nečitka, nimalo ne sliče jedna drugima.

Nedavno sam, obavljajući svoj posao, imao priliku u nekoliko se dana susresti s rukopisom više stotina srednjoškolaca koji su netom maturirali. Zapanjilo me je što njihova slova neujednačene veličine, često zgrčena i nečitka, nimalo ne sliče jedna drugima. Njihovi reci poniru i uspinju se, ne prateći se međusobno.

Što se iz tih rukopisa može iščitati osim da su oni koji ih ispisuju od njih odustali? Da su odustali od jednog, od jezika svoje duše? Ili da su im ga životne okolnosti i prevladavajući načinili školovanja suzbili, moguće i uskratili?

Što će biti s dušom, sa susretima duša, budemo li mirno promatrali kako se njihovo izražavanje sve više okrada, lišava osobnosti?

Jedan od govora duše sve je više prepušten nekom trećem, nametnutom i neosobnom. Što će biti s dušom, sa susretima duša, budemo li mirno promatrali kako se njihovo izražavanje sve više okrada, lišava osobnosti?

Učini nešto za sebe i svijet: uzmi olovku u ruku i potrudi se oko tragova svoje duše. Oko svoje duše.