[TREĆA KORIZMENA NEDJELJA, 2022.]

Isus se suočava s jednom zabludom religije svoga vremena od koje ponekad nisu lišene ni religije našeg vremena. To je zadubla da su bolest i nesreća Božja kazna za grijeh. Isusov Bog nije Bog koji kažnjava. Isusov Bog je Bog koji daje uvijek novu šansu. On je vinogradar iz prispodobe koji je spreman pričekati još jednu godinu, koji neplodnu smokvu želi okopati i pognojiti ne bi li donijela ploda te tako ne bi bila posječena.

Primijenimo li ovu poruku na događaje iz današnjeg evanđelja, jasno nam je da se smaknuće nekih Galilejaca njegovog vremena ne može pripisati Božjoj kazni. Iako je njihovo djelovanje, pobuna protiv Rimljana, uzrokovalo tragičan završetak, njihovu tragediju nije uzrokovao Bog nego Rimljanima i njihova osvajačka politika. Oba ova djelovanja su uzrok, a tragična smrt tih ljudi je posljedica. Primijenimo li ovu sliku na naše vrijeme, a imamo nažalost puno slučajevima na koju bismo je mogli primijeniti, jasno nam je da, iako se nažalost neki pozivaju na Boga pa i ratuju u Božje ime, posljedice rata koje mnogi trpe nemaju veze s Bogom, nego s pogrešnim politikama i općenito nemoralnim ljudskim težnjama i izborima, kako u Ukrajini koja je žrtva osvajačke politike i drugi političkih igara moćnika ovoga svijeta, tako i na drugim mjestima ljudskog stradanja, na koje niti ne osvrćemo nego ih ignoriramo s ravnodušnošću.

Slično se može reći i za događaj urušavanja kule u Siloamu, u kojemu možemo prepoznati slične nesreće našeg vremena, poput onih izazvanih potresima, poplavama, tsunamijima, uraganima, uključujući i nesreću pandemije s kojom se suočavamo već dvije pune godine. Ne postoji Božji izravan utjecaj na ove pojave. Bog je sve stvorio, obdario određenim zakonima i svemu dao određenu autonomiju. Sve oko nas, od nesreće do bolesti, ima neku svoju logiku i zakone koje mi tek dijelom poznajemo. Zar onda možemo Boga okriviti zato što nam se događa ovo ili ono? Postoji, međutim, i naš utjecaj na neke od ovih stvarnosti i pojava. Zato i nas sa svojim suvremenicima Isus upozorava: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“ Naime, veliki broj bolesti koje nas pogađaju, nesreća koje nam se događaju, pa čak i prirodnih katastrofa s kojima se sve češće suočavamo, često su posljedica našeg neodgovornog ponašanja.

Ovo nije jedina strana nesreće koju zadajemo jedni drugima. Tu je i ona na osobnoj razini gdje se umjesto dobra koje smo pozvani činiti, događa da to propuštamo činiti, pa čak i da činimo zlo. Ne daje nam Bog križeve. On nije stavio križ ni na Kristova ramena. Mi smo ga stavili. Mi dajemo križeve i sebi i drugima. I drugi oko nas su oni koji i nama i sebi daju križeve. Često smo križ jedni drugima. Tako nam je malo potrebno da bismo bili sretni. I tako je malo potrebno da bismo druge učinili sretnim. Nekad je potrebna, doslovno, samo lijepa riječ, možda jedna od onih čarobnih, osmjeh, cvijet… Istina, ponekad je potrebno ponijeti i križ drugoga. A mi umjesto toga svaki dan i sebi i drugima pokraj sebe „istešemo“ po koji novi križ. I onda za to optužimo Boga.

Bog je s nama strpljiv. To je utješna poruka današnjeg evanđelja. Ali to nije i jedina poruka. Iako je s nama strpljiv, on od nas traži plodove. Svojom strpljivošću nam pruža mogućnost da budemo i obrađeni i pognojeni. Ali za plodnost to nije dovoljno. Potrebno je da i mi nešto učinimo, da dademo nešto od sebe, da sebe uložimo u taj projekt. Što to mi možemo učiniti? Možemo prestati biti besplodni. Kako? Odgovor je u riječi obraćenje: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“ Obratiti se! To znači pokušati činiti drukčije nego li smo činili do sada. Obraćenje znači obnoviti svoje povjerenje u Boga i živjeti nove odnose sa svojim bližnjima. Sv. Pavao nas u ulomku iz Prve poslanice Korinćanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, uči na primjeru Izabranog naroda u pustinji da obraćenje znači prestati žudjeti za zlom i čeznuti za dobrom. U kontekstu govora o križevima, ali i Isusovog primjera kojim nam je obnovio povjerenje u Boga i tim ponovo otvorio pristup Bogu, obraćenje znači ne stavljati više drugima križeve na ramena, nego križeve drugih početi stavljati na svoja ramena.

Obraćenje je nužno da bismo mogli nastaviti svoj povijesni hod i izbjeći ozbiljnom Isusovom upozorenju iz prispodobe o smokvi i njezinim plodovima. Nužno je, valja to reći da ne bismo upali u staru zamku, ne zato što će nas Bog kazniti ako nastavimo ovako, nego zato što je, ako nastavimo ovako, uništenje nužna posljedica besplodnog i destruktivnog života koji živimo, kojemu su svjedočanstvo ratovi među nama, društvene nepravde, ekološka zagađenost i sl., sa svim onim što ih uzrokuje, a u konačnici je to uvijek ljudsko srce kojemu je potrebno obraćenje i Božja širina.
Obraćenje se ne događa sutra. Ono se događa danas. Sutra, zapravo, za obraćenje ne postoji. Sa svojim pokorničkim značenjem korizma – koja je danas, sada – nas podsjeća na to. Nemojmo propustiti ovo milosno vrijeme, ovaj naš danas, sada. Iskoristimo ga za pomirenje s Bogom i s bližnjima. To nas neće lišiti križeva. Nažalost, vjerojatno neće zaustaviti ratove, pandemiju i druge nedaće i nepravde, iako se tome ne smijemo prestati nadati i za to ustrajno moliti. Ali će nam pomoći da se sa svim tim lakše nosimo. I da jedni drugima nosimo križeve, ili barem u tome pomognemo, znajući da nam bližnji nije neprijatelj nego brat ili sestra. I da Bog nije nikad protiv nas, nego za nas, za svakog čovjeka, da je on vinogradar koji ima strpljenje, „onaj koji jest – Jahve“, Bog s nama i za nas, Bog koji pozna patnje svoga naroda i želi ga spasiti, kako smo to čuli u ulomku iz Knjige Izlaska, odnosno da je on onaj koji, kako ga opisuje pripjevni psalam, „otpušta sve grijehe … iscjeljuje sve slabosti … od propasti izbavlja život … kruni … dobrotom i nježnošću.“