Zašto ste u svojim umirovljeničkim danima osnovali umjetničku organizaciju Lađa od vode?

Organizaciju sam osnovala prije dvije godine kada sam vidjela da više nekog posla za mene nema. Otišla sam u tu prijevremenu mirovinu o kojoj sam puno govorila, zbog koje sam se kajala i javno i sama sa sobom. Bilo je puno obećanja za posao, išla sam na neke razgovore jer su svi govorili da je šteta da ne radim više sa studentima. Ali, eto, već se približavam i onim godinama kada sam stvarno trebala ispuniti uvjete za mirovinu pa o tome više nema smisla ni govoriti. No, osjećala sam da još imam toga za dati, prije svega sebi. Osjećala sam se nelijepo bez bavljenja literaturom i onda sam shvatila da bi ta umjetnička organizacija mogla popuniti tu prazninu. U njoj objavljujem knjige svoga supruga Pavla Pavličića i svoje. Pomalo sebično u umjetničkoj organizaciji htjela sam provjeriti i sva ona znanja koja sam stekla tijekom svoga školovanja, a i kasnije tijekom bavljenja literaturom. Jedno vrijeme bila sam urednica Biblioteke HIT i glavna urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske, uređivala sam i druge knjige, pisala sam knjige… A sada na jednom mjestu imam sve – mogu pisati, mogu urediti, mogu grafički osmisliti naslovnicu, odabirati fotografije. Organizacija je registrirana za objavljivanje knjiga i promociju književnosti pa imamo u planu raditi promociju knjiga, književne kolokvije, neke male simpozije o književnosti. Zaista, mogu biti ona osoba koja može djelovati u svim područjima književnosti i to me doista raduje. Knjige su jako lijepo primljene od čitatelja, došle su i u neke knjižare i u knjižnice, a to je ipak najvažnije.

Naziv Lađa od vode inspiriran je Pavlovom prvom knjigom?

Zbog Lađe od vode je sve i krenulo. Prije dvije godine Lađa od vode ušla je u čitanke i u izbornu lektiru za prvi razred gimnazije. To je prva knjiga Pavla Pavličića objavljena 1972. Javljale su mi se moje bivše studentice, sada profesorice u školi jer su imale problem nedostupnosti knjige koja se nije pojavila nakon 1972., osim u Beogradu. Onda sam ja njima pretipkavala te Pavlove priče i stavljala na svoj blog tako da tekstove mogu koristiti za nastavu. Budući da su naši nakladnici dosta spori, imaju svoje planove i programe objavljivanja za dvije do tri godine unaprijed, a toliko mi se nije čekalo, odlučili smo knjigu objaviti. Taj naslov mi je oduvijek bio nekako magičan i lijep i tako je nastala umjetnička organizacija.

Koji naslovi su još objavljeni do sada u Lađi od vode?

Drugi objavljeni naslov je moja knjiga priča Djeca na daljinu i moja knjiga Tko se boji lika još, koje također nema više na tržištu, a često ju znaju tražiti za lektiru. Pavla sam nagovorila da napiše krimić roman za djecu jer krimići se danas dosta čitaju. Riječ je o nastavku rado čitanog romana objavljenog 1984. Trojica u Trnju. Baš me je zanimalo može neka priča o djeci istražiteljima proći i danas. Literatura za djecu i mlađe treba, ali ne uvijek, biti opterećena ovim našim društvenim slojevima. Mi mislimo da ako unesemo sve te probleme suvremenog društva koje smo mi donijeli djeci da ćemo te probleme i riješiti. Možda u tome nešto i ima, ali me zanimalo i ovo druge – može li danas kod djece proći čista priča? I pokazalo se da može. Tako je na moj nagovor Pavao napisao novi roman Dva duga dana i djeca ga stvarno rado čitaju. Pokrenuli smo biblioteku za djecu Zeleni tigar, isto po Pavlovom naslovu iz 80-ih godina. Ovih dana objavljene su i Sanjarije samotnog vozača. Riječ je o Pavlovim feljtonima koji su izlazili u Vijencu i koji prate sve trenutke u vožnji. Sada pripremamo knjigu Pavlovih memoarskih tekstova Vukovar na moru, a govori o 50-im godinama prošlog stoljeća kada djeca organizirano preko društva Naša djeca i Crvenog križa odlaze na ljetovanje iz Vukovara u Podgoru. Mnogi Vukovarci i ostali koji su tako organizirano išli na more rado će se prisjetiti dogodovština s takvih ljetovanja.

Nedavno su objavljeni rezultati Natječaja za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture. Umjetnička organizacija Lađa od vode jedna je od mnogih koje su odbijene, bez obrazloženja, naravno. Koji naslovi Lađe od vode su odbijeni?

Da, nakon tih rezultata objavila sam jedan tekst na Facebooku pa su neki mediji prenijeli da sam ljutita zbog odbijenih naslova. Poslije se nisam uključivala baš previše u polemike i rasprave jer nisam osjećala da imam pravo na govor. Moji studenti se sjećaju da sam uvijek govorila da pravo na govor treba steći, da moramo biti upućeni u temu da bismo mogli nešto komentirati. Smatram da Ministarstvu doista nije lako. I sama sam puno puta bila članica nekih prosudbenih povjerenstava i često su to nelagodne situacije. Iz toga posla ne možete izići da su svi zadovoljni. A kada se dijele novci i daju neke potpore, to je još problematičnije. Nisam bila ljuta, samo sam iznijela neke činjenice. Ponudili smo četiri naslova i svi su odbijeni bez ijedne rečenice objašnjenja. Među tim naslovima je već spomenuti Vukovar na mora, ali i još jedan naslov iza kojega mislim da je trebalo stati Ministarstvo kulture, a to je knjiga Pavlovih eseja Naslovna galerija. To su tekstovi o njegovim prijateljima Ivanu Slamnigu, Antunu Šoljanu, Tonku Maroeviću, Goranu Tribusonu, Zoranu Tadiću, o njihovim druženjima s momentima koji su jako zanimljivi za priču i za pripovijedanje. Odbijena je i moja knjiga priča Kombinirani prašak. Do sada nikada nisam bila u ovakvim situacijama. Poslala sam jedno pismo u Ministarstvo kulture tražeći odgovor jesu li problematični naslovi ili autori koji zajedno imaju 140 knjiga, jesam li problematična ja kao urednica jer se često zna reći da male izdavačke kuće nemaju urednike koji mogu napraviti knjigu koja odgovara nekim zakonima tržišta. Smatram da kao urednica HIT biblioteke, koju je Zlatko Crnković osobno pozvao, i kao urednica Nakladnog zavoda Matice hrvatske, ipak nešto znam o uređivanju. Onda neka se otvoreno kaže, kada se pogledaju rezultati prihvaćenih i odbijenih, da se ne podržavaju mali nakladnici. Predložili smo naslove koje publika hoće pa dok se zaklinjemo na hrvatske autore, naslovi najposuđivanijeg i najčitanijeg autora su odbijeni. Tu neke stvari ne štimaju, ali najviše me boli što nismo dobili ni pola rečenice objašnjenja. Prošlo je mjesec dana od mog pisma upućenog savjetodavnom tijelu koje naslove predlaže ministrici, ali odgovora još nema. Ministrica je na sebe preuzela veliku odgovornost jer ona daje zadnju točku i zadnji potpis na prihvaćene naslove. No, bez obzira na potpore ili nedostatak istih, planirani naslovi ipak će biti objavljeni.

Nedavno se u kulturnom prostoru provukla jedna teza o (ne) vidljivosti književnica na književnoj sceni, odnosno da su zastupljene manje od svojih muških kolega, da rjeđe dobivaju nagrade… Treba li nagrade dijeliti po ključu spola – dakle jedan muški jedan ženski autor? Kakav je Vaš stav?

Kao profesorica na fakultetu dosta sam se bavila, uvjetno rečeno, pitanjima ženskog pisma. Često sam govorila da ne vjerujem u taj termin. Počela sam sumnjati u njega u onom trenutku kad sam i sama počela pisati. Kada sam pisala znanstvene članke termin žensko pismo pišeš ili u kurzivu ili u navodnicima zato što ni sam ne vjeruješ u čvrstoću tog termina. Velike autorice na koje se pozivamo mi danas, generacije prije mene Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić itd., i same su govorile da ne žele da ih se promatra kroz prizmu ženskoga pisma. Kada sam došla na Filozofski fakultet u Zagrebu kolegama na katedri sam pisala molbu da mogu raditi Zagorku jer u to vrijeme ona nije bila in, a ja sam osjećala da o njoj treba govoriti. Kasnije je Zagorka ušla u modu i onda su svi govorili da su Zagorku čitali u tajnosti, ispod pokrivača s baterijom. Hrvatska književnost je uvijek imala tu žensku liniju i danas treba zahvaliti onima koje su ta vrata otvorile nama. Irena Vrkljan da nije 1984. objavila svoj tekst Svila, škare tko zna bi li se žene ohrabrile i više počele pisati. Ja jesam možda malo konzervativna i imam taj tradicionalni pogled na literaturu, ali do onog trenutka dok se sve mi ne budemo pozivale na one koje su nas formirale, nema tu sreće. Na jednom festivalu o književnosti u Zagrebu, koji se održavao dva tri mjeseca nakon smrti Irene Vrkljan, i na kojem su uglavnom nastupale žene, nitko od sudionika nije spomenuo veliku Irenu Vrkljan. Dok se tako ponašamo, nemamo se pravo žaliti. A kada je o nagradama riječ trebamo vidjeti i tko je u žiriju kada se nagrade dodjeljuju. Ja, kao spisateljica, ne bih se dobro osjećala kada bih na red za nagradu došla zato što sam žena. Nama nedostaje nešto što je tolerancija prema supostojanju različitog – različitog tipa pisma, različitih generacija… Smatram da žene jesu vidljive na književnoj sceni, da dobivaju nagrade. Ako se već brinemo jedna o drugoj onda bih voljela da imamo više tolerancije, da imamo mjesta za sve. Ja bih voljela napraviti jedan okrugli stol o Društvu hrvatskih spisateljica koje je postojalo između dva rata. Znamo li tko su bile članice tog društva? Ako bi danas bilo osnovano neko društvo spisateljica, bi li njegove članice mogle biti one koje gostuju na HKR-u, pišu za Glas Koncila i one koje nastupaju na okruglim stolovima i pišu o feminističkoj kritici? Hajdemo imati tu razinu tolerancije. Dok ne bude toga, ne možemo raspravljati o tome koliko nas žena ima na književnoj sceni.

Prošlo je 25 godina od Vaše knjige Zašto sam vam lagala. Do sada je doživjela 20 izdanja i 60 000 primjeraka. Koštala vas je ta knjiga i u obiteljskom i u poslovnom smislu, zar ne?

Da, nisam to nikad do sada stavila u istu rečenicu. Uvijek sam govorila više o onom privatnom koštanju. Baš sam s Irenom Vrkljan znala razgovarati o tome koliko smo mi koji se igramo s autobiografijom pomalo sebični jer uzimamo dijelove tuđih života onoliko koliko nam trebaju. Pri tome se često ne pitamo kako se osjeća onaj drugi čiji smo život malo preslikali jer nam je trebao da sebe negdje razjasnimo. Taj naslov Zašto sam vam lagala sam stavila upravo kao poruku nemojte to čitati kao autobiografiju jer tada je autobiografija došla u teorijsku modu. U tom tekstu sam se doista igrala i to danas ne bih više napravila. Stvarnim imenima sam pridruživala događaje koji se nisu dogodili, a za koje sam ja mislila da su se trebali dogoditi. Cijeli svoj život, do mladenačkih godina, a možda i sad, živjela sam onako kako nisam htjela. Dakle, htjela sam biti mangup i vjerojatno sam rođenjem bila mangup, ali kako sam odrasla u kući u kojoj si trebao zaslužiti ljubav i ‘produžiti mandat’ da bi i iduće godine bio na toj istoj adresi, morale su u školi biti sve petice, primjer na roditeljskim sastancima koji izaziva ponos moje tete. A ja sam htjela igrati nogomet s dečkima, imati prljave čarape umjesto bijelih dokoljenica… U toj knjizi sam si, dakle, dala oduška i bila curica kakva sam htjela biti. Knjigu sam napisala za 20 dana, u ljeto 1996., na pragu prve ženske zrelosti. Život koji me dalje dočekao ne bi mogao biti izdržan da sve ono prije nisam ukrotila u tekst. Tada nisam razmišljala kako će reagirati moji bližnji, ljudi čija su imena navedena u toj knjizi ne potpisuju događaje koje sam ja pridružila. Tada je nastala šutnja koju sam kasnije razumjela jer moje dvije sestre i moj brat svoju su prošlost morali izmisliti. Nas četvero djece smo morali sebi izgraditi prošlost. Ja sa si sagradila tu prošlost tekstom u knjizi Zašto sam vam lagala, a oni su u mjestima u koja su otišli, da bi bili prihvaćeni, izgradili svoju priču o majci koja je u Njemačkoj, koja je liječnica… Kad se pojavilo Laganje pa intervjui u novinama pa onda netko nazove moje sestre i kaže im da nije znao, a one su već odrasle i imaju svoju djecu, to nije bilo nimalo lijepo. Šutnja u obitelji dugo je trajala, a na fakultetu i u socijalnim krugovima prerano sam istrčala s knjigom. Danas ta knjiga djeluje kao čokolino u odnosu na ono kako se sada piše u prvom licu i kako se raspravlja o svojim obiteljima. Mene je, dakle, koštalo to prvo lice jednine. Ja sam te iste godine kada je objavljeno Laganje, objavila i knjigu Prvo lice jednine jer sam u znanosti htjela govoriti u svoje ime. Prvo lice jednine nije bilo prihvaćeno u akademskim krugovima i meni su svi govorili da nemam sad tu nešto ja, nego mora biti mi, a ja sam tvrdoglavo išla na ja i to me koštalo.

Cijelu emisiju Kulturogram poslušajte ovdje: