[ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU, 2022.]

Prošlo-nedjeljni evanđeoski ulomak je završio, a ovo-nedjeljni započeo rečenicom: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Primjenjujući ga na samoga sebe, Isus je prošle nedjelje svojim sugrađanima istinu o sebi i o svom mesijanskom poslanju. U današnjem evanđelju on svoje slušatelje želeći potaknuti da se suoče s istinom i o sebi samima.

Njegovi sugrađani su mu povlađivali i divili mu se dok im je govorio istinu o sebi, ali su se ispunili gnjevom kad im je počeo govoriti i istu o njima. Čini se da je i prvotna reakcija – povlađivanje i divljenje – bila površna. Nisu uopće shvatili ono što im je on govorio o sebi. Kad im je rekao da su Izaijine riječi njegov životni program, oni su mu povlađivali jer su mislili da on govori pohvale njima i njihovom mjestu. On je za njih bio i ostao tek „sin Josipov“. Kao „sin Josipov“ ima ih pravo hvaliti, ali nema pravo kritizirati, dirati se u njihove navike, nagrđivati njihovu sliku o sebi samima, ukidati ustaljene tradicije i shvaćanja, zadirati u njihovu slobodu… Dive se i povlađuju Isusu dok govori ono što i oni misle, dok dijeli njihove stavove, hvali njihov grad, ali ga odbacuju, spremni su ga čak i ubiti, kad im je počeo govoriti ono s čim se oni ne slažu, ono što niječe njihov osjećaj posebnosti i muti njihov mir. I nije važno govori li Isus istinu. Njih istina ne zanima, jer istina od njih traži da se zamisle i odbace pogrešna mišljenja o sebi i predrasude o drugima. A to je preduvjet da bi se Izaijin navještaj mesijanskih vremena, koji je istovremeno i Isusov životni program, mogao početi ostvarivati.

Evanđeoski ulomak nas poziva da ispitamo kvalitetu svoga odnosa prema Isusu i njegovoj poruci.

Danas smo mi, mi kršćani, Crkva, Isusov zavičaj. Evanđeoski ulomak nas poziva da ispitamo kvalitetu svoga odnosa prema Isusu i njegovoj poruci. I mi s radošću prihvaćamo ono što nam on govori dokle god to ne muti naš mir i ustaljene navike. I odbacujemo ga čim postane provokativan. Spremni smo prihvatiti njegov govor o njemu samome kao pohvalu nama koji se ispovijedamo kao Crkva i kršćani. Ali istovremeno baš i nismo spremni prihvatiti njegov izravan i kritičan govor nama i o nama. Ispovijedamo ga kao svoga Boga i Krista, ali mu ne dozvoljavamo da dira u naša uvjerenja i shvaćanja, propisuje što moramo činiti i što ne smijemo činiti, da se miješa u naše tradicije, da zadire u našu slobodu… Drugim riječima, Isus je i danas kao i jučer mnogima od nas dobar dok govori ono što on i drugi trebaju učiniti. Ali prestaje to biti ako mu padne napamet da nama, na primjer po papi Franji koji je njegov autentični glas u našem vremenu, progovori i kaže što mi trebamo činiti.

Loš je ovo stav. Evanđelje pokazuje njegove posljedice. A one su razilaženje s Isusom. S ovakvim stavom Isus ne može ostati s nama. S ovakvim se stavom ni među nama ne može ostvarivati Izaijin navještaj mesijanskih vremena, koji je Isusov, ali i naš kršćanski životni program. Iako se i dalje zovemo kršćani, takvim stavom i mi poput Nazarećana Isusa protjerujemo iz svoga života, iz života svojih obitelji, župnih, biskupijskih i društvenih zajednica, protjerujemo ga iz svijeta i vremena u kojemu živimo.

Alternativa ovom stavu je samo jedna: prihvatiti Isusa i sve ono što on kaže, cjelovitu istinu o njemu i cjelovitu istinu o nama. I s tim uskladiti svoje misli, riječi i djela, svoj život. To, zapravo, znači i sami činiti ono što je Isus činio. A on je nas i sve ljude, uključujući i one koji su ga potjerali iz Nazareta i one koji ga danas odbijaju, ljubio i ljubi onakvom ljubavlju kakvu nam je kao najizvrsniji dar i put opisao i ponudio sv. Pavao. Jer kad sve prođe – uključujući čak i vjeru i nadu koje nam jednom više neće biti potrebne – jedno ostaje, a to je ljubav. Jer „ljubav nikad ne prestaje.“