Odrastala sam kao kršćanka druge generacije u protestantskoj obitelji i u mlađim danima pohađala baptističku crkvu. Jedino što sam znala o Bogu bilo je znanje iz Biblije. Nisam imala odnos s Njim i prestala sam ići u crkvu nakon što sam napustila školu, piše Cordelia Loong svoje svjedočanstvo na mrežnoj stranici Stories.catholic.sg

Kada sam započela raditi u Organizaciji dobrovoljne socijalne skrbi (VWO) podučavajući umjetnost pacijentima s mentalnim bolestima, vidjela sam kako ih je vjera mojih kolega nosila kroz teške trenutke na poslu. Tada sam težila tražiti Boga koji bi mi mogao pomoći kao što je on pomogao njima.

“Zašto se misa mora služiti svakodnevno?”; „Zašto moliti krunicu? Marija nije Bog!” Bila sam psihički kritično i duhovno odvojena.

Počela sam s njima pohađati metodističku crkvu. U to vrijeme imala sam i bliskog prijateljicu katolkinju. Aktivno je sudjelovala u dobrotvornim djelima, misijskim putovanjima i ponekad me pozivala na razgovore u Opus Dei. Moj prvi dojam o katolicima bio je da su bili jako dragi, dobrodušni ljudi.

Negdje 2013. pozvala me da otputujem s njom u Španjolsku na Camino de Santiago. Međutim, zbog posla nisam mogla ići. To je putovanje na nju toliko utjecalo da je sljedeće godine organizirala još jedno i ponovno me pozvala. Ovaj put sam osjetila da mi je potreban odmor kako bih razabrala trebam li napustiti posao, tako da mi se ovaj jednotjedni odmor činio prikladnim da oslobodim svoj um za to.

Tajanstveni putevi Gospodnji

Tijekom Camina, grupa je svakodnevno molila krunicu i slavila misu. U početku sam bila kao ‘turist’. Uzimala sam ono što sam željela vidjeti ili čuti, hodajući ispred ili iza grupe. Ulazeći u crkve, šutke bih se bacila na unutrašnjost prepunu kipova, a glasovi u mojoj glavi bili bi “Kameni likovi! Molitva idolima?”; “Zašto se misa mora služiti svakodnevno?”; „Zašto moliti krunicu? Marija nije Bog!” Bila sam psihički kritično i duhovno odvojena.

Trećeg dana sam se razboljela od groznice koja me činila preslabom da bih nastavila dalje. Morali su me prevesti u gostionicu da se odmorim, dok su prijatelji nastavili šetnju. Bila sam uznemirena i očajnički se željela oporaviti. U sobi sam zavapila Bogu da me izliječi. Te sam večeri izvukla svoju nejaku i pospanu sebe iz sobe da se pridružim grupi na večeri, a gostioničar je iskreno komentirao: “Bolesnima je oprošteno!”.

Začudo, sljedećeg jutra moja je temperatura nestala! Obuzeo me dubok osjećaj mira i probudila sam se uz Božju poruku da hodam drugačije. Svesrdno sam se angažirala i pridružila svojim prijateljima u molitvi. Tada sam počela uviđati pravu ljepotu katoličkih molitava.

Vrativši se kući, nastavila sam pitati Gospodina poziva li me na katoličku vjeru i shvatila sam da me poziva na osobni odnos. Božjom intervencijom nisam napustila posao, već sam dobila premještaj koji me smjestio u podružnicu u Jurongu gdje sam imao mnogo kolega katolika.

Sveti Josemaria Escriva, “svetac običnog života”, nadahnjuje me da ljubim Boga kroz naš svakodnevni život na male i konkretne načine.

Crkva svetog Franje Asiškog također je bila udaljena samo nekoliko koraka, pa mi je bilo zgodno prisustvovati katehezama za odrasle i tamo kasnije biti krizmana. Činilo se da je put popločan da postanem katolkinja. Gospodin doista djeluje na tajanstvene načine!

Sada sam sa zajednicom Opus Dei za svoju kontinuiranu duhovnu formaciju. Prošle godine sam se vjenčala u crkvi Gospe Kraljice mira i moj muž je novoobraćenik. Osjećam se blagoslovljeno što s njim dijelim istu vjeru.

Rad kao moje svjedočanstvo vjere

Moj put vjere nije prošao bez izazova. Međutim, to mi je dalo svrhu i snagu da znam da je sve što se događa nešto što mogu ponuditi Bogu.

Kad je moja majka imala recidiv karcinoma, držala sam se Rimljanima 8, 28, “Bog sve okreće na dobro onima koji Ga ljube”, ponavljajući to kad god sam osjećala tjeskobu. Sveti Josemaria Escriva, “svetac običnog života”, nadahnjuje me da ljubim Boga kroz naš svakodnevni život na male i konkretne načine.

Ponekad, kada se osjećam obeshrabrena kao umjetnikca, živa vjera mi omogućuje da svoj rad ponudim Bogu i ostanem usredotočena na služenje drugima u poslu koji radim. Zahvalna sam što sam dobila priliku da doprinesem raznim projektima u katoličkoj zajednici.

Nedugo nakon mog obraćenja 2016., radila sam ilustracije za “Ako bi vrata mogla govoriti”, knjigu koja obilježava 75. obljetnicu samostana Canossa. Moj najnoviji projekt pod nazivom “Svi naraštaji će me zvati blaženom” publikacija je prikupljanja sredstava za Marijinu kuću u crkvi Gospe Kraljice mira. Moja molitva za ovo slavlje je da Gospodin svima pomogne da ustraju u vjeri, a za sve one koji se osjećaju izgubljeno ili obeshrabreno da se i dalje pouzdaju u Božju milost u svom životu.