Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

Neću u crkvu kad vidim tko sve ide!

Razumijem ljude, imaju svoje razloge zbog čega nešto govore. Ali kad čujem tu rečenicu, kada netko kaže neću u crkvu, zato što vidim u crkvi nekog velikog grešnika, neku nemoralnu osobu, neću u crkvu kad vidim nekog komunjaru koji je živio čitavo vrijeme komunizma na nekoj poznatoj funkciji, sad odjedanput u prvim redovima klupe i kad ga vidim neću u crkvu. Jer neću u crkvu kad vidim tajkuna nekog koji se preko noći obogatio, znači nešto jako, silno pokrao i sad se tu slizao s crkvom, fratrima, svećenicima i kad to vidim jednostavno neću ići u crkvu. Ili čovjek koji psuje i svašta nešto je svaki dan u crkvi, jednostavno neću ići.

Nekako kada čujem te ljude kada tako govore, u svojim ušima prevodim to: „Neću u crkvu zato što sam ja bolji od njih. Neću u crkvu zato što sam ja pobožniji od njih. Neđu u crkvu zato što sam ja svetiji od njih.“ Nekako je to duhovna oholost. A duhovna oholost je toliko opasna da, čitajući evanđelje, možda će ovo sada zvučati grubo, možda je veći grijeh nego što neće u crkvu i ako on živi po zakonu Božjem, nego onoga koji je jako griješio i otišao u crkvu i ovaj ga osudio. Jer Isus, kada gledamo Isusa, praštao je bludnicima, praštao je razbojnicima, praštao je carinicima i lopovima i tako dalje. Jedine osobe koje je Isus osudio i osam puta rekao „jao“ to su bili farizeji. Znači duhovno ohole osobe. Isus donosi jednu lijepu sliku u hramu kako su došli farizej i carinici. Carinik u prvoj klupi i on se hvali: “Gospodine ja molim, ja postim. Dajem desetinu. Hvala ti što nisam kao ovaj dolje i tako.“ A ovaj dolje carinik, koji je stvarni grešnik i on kaže: „Oprosti meni grešniku.“ I nekako ovaj, kaže Isus ode opravdan, a onaj farizej koji je živio po zakonu, po svim zakonima kako nije otišao opravdan kući. I ono što je jako bitno jeste da shvatimo da ne valja suditi čovjeka i ne valja suditi ono što su oni učinili, ne valja gledati njihov grijeh, ne valja gledati svoj vlastiti grijeh, nego gledajmo Krista koji oprašta grijehe.

Što znači biti autentičan katolik?

Kada mi netko postavi to pitanje, nekako ja isto čitav život tražim autentičnog katolika. Prvo kad se probudim pred ogledalo, i onda kada mi dođu ljudi na pouku kao svećeniku i tako. Ali čitajući Bibliju i evanđelje nekako  možemo općenito odgovoriti, da autentičan katolik i vjernik je onaj koji govori i čini ono što je govorio i činio Isus Krist. Ako uzmemo Matejevo evanđelje 5.,6., i 7. poglavlje, dakle Isusov govor na gori, dakle kroz ta 3 poglavlja Matej je donio Isusov govor na gori, dakle srž evanđelja, evanđelje evanđelja, i kada to pročitamo i ako to uistinu živimo, mislim da je to autentično katoličanstvo, biti autentičan katolik. I kada bi inače čitao Bibliju, stari i novi zavjet, Isusov govor na gori, trebao sažeti, mislim da bi se to dalo sažeti ,možda sam ja sad malo pretjerao, ali dalo bi se sažeti u dvije riječi – živjeti ljubav i istinu. Jer ljubav i istina nisu pojmovi, to je osoba, osoba u Isusu Kristu. I Isus za sebe kaže „ja sam Istina, Put i Život“. I tu istinu odvojiti od ljubavi, na primjer, to je zloupotreba istine.

Na primjer, ja govorim o čovjeku koji nije prisutan jako ružno i taj čovjek je stvarno te ružne stvari radio, ja govorim istinu i to je stvarna istina, međutim ja toga čovjeka ogovaram, umjesto da mu pomognem da se izvuče iz toga, ja ga još dublje guram u blato. Ja sam govorio istinu, ali sam ju zloupotrijebio jer nisam upotrijebio ljubav. Bez ljubavi sam je govorio. I to tada nije dobro, zloupotrijebio sam je. Isto tako možemo obratno uzeti za ljubav. Kada ljubav shvaćamo nešto na osnovi osjećaja, ovo mi se sviđa, i činim to jer mi se sviđa, i to nazivam ljubav, to je zloupotreba ljubavi. Jer je ljubav u Isusovom smislu, u anđeoskom smislu, jest ono za što sam ja spreman umrijeti. Da se to radilo o čovjeku, o drugome, bilo što, što nazivam ljubavlju, ako nisam za to spreman umrijeti, ne smijem to nazvat ljubavlju. Recimo jedan primjer, prije nekoliko godina u Zagrebu je bio gay pride, i baš se sjećam jednoga transparenta pred samom katedralom zagrebačkom, stoji plakat, oni nose plakat i ljudi koji sudjeluju u toj paradi i na tom plakatu stoji: “Isus je rekao: Ljubite jedni druge.“ I to je stvarno Isusova rečenica, to je Isus rekao u svome evanđelju, ali oni su tu rečenicu uzeli i oni su je izvadili iz konteksta evanđelja i upotrijebili su je tamo, što ne odgovara istini cjelokupne poruke evanđelja. Izdvojili su je iz života. Pa bi evo ukratko kazao autentičan katolik je onaj koji živi ljubav i istinu kao što je živio Isus.

Katolici koji osuđuju ili katolici koji prihvaćaju drugoga?

Katolici koji osuđuju, Oni nisu Kristovi vjernici. Jer je Isus rekao ne sudite. Dakle neki čovjek može biti jako grešan, baš ono brutalno grešan, ja ga ne smijem suditi jer je tako Isus rekao. On je rekao jasno: „Ne sudite ni drugome, ni sebi, jer je sud približan samo Isusu.“ A Isus je rekao: Nisam došao suditi, nego spasiti. Dopustimo mu da nas spasi, da nas spasi i da te druge velike grešnike preko mene spašava također. Ne da im sudim, upirem i prozivam, nego da dopustim Isusu da ih preko mene spašava.

Nismo pozvani ni suditi ni spašavati, nego jedino što Isus od nas traži je ne da sudimo, ne da spašavamo, ne da upiremo pogled i tako dalje, jedino što Isus od nas traži je da ljubimo kao što je On ljubio, i da ponizno služimo kao što je On ponizno služio.

Dakle, nismo pozvani ni suditi ni spašavati, nego jedino što Isus od nas traži je ne da sudimo, ne da spašavamo, ne da upiremo pogled i tako dalje, jedino što Isus od nas traži je da ljubimo kao što je On ljubio, i da ponizno služimo kao što je On ponizno služio. I najbolji način da nekoga promijenimo jest da ga prestanemo mijenjati i da ga počnemo voljeti. Baš onako kakav taj čovjek jest. I uvjeren sam da će ga ljubav mijenjati jer je Bog ljubav. Problem je što kada neki čovjek teško griješi, problem je što mi ne možemo razlikovati grešnika od grijeha. Grešnika treba voljeti, a grijeh mrziti. Dakle ne grešnika suditi, ili odbijati i tako dalje, nego ga voljeti, a grijeh mrziti. To znači idemo zajedno taj grijeh pobijediti. Grešnika voljeti, a grijeh mrziti.

Zakon iznad ljubavi?

Zakon je jako važan. Kako državni zakon, tako i Božji. Ustvari za mene svećenika Božji na prvom mjestu. Zakon je jako bitan i jako važan. Prekršiti zakon u državi znači otići u zatvor, a Božji zakon znači učiniti grijeh. Međutim kad bi zakon vršili u tančini, znači svako slovce zakona kad bi mogli vršiti, Isus traži više. Dakle nije dovoljno za nas Kristove učenike, nije dovoljno samo vjernost zakonima, jer kršćanstvo će postati besplodno ako se samo svede na zapovijedi, zabrane, zakone i uredbe. Evanđelje je puno više od toga. Jer Pavao u svojoj poslanici kaže: Ljubav je najvažnija, a ljubav se ne da zapovjediti. Ne da se staviti u zakon. Ljubav se može samo širiti, doživjeti i može se svjedočiti. I prihvatiti i tako dalje. Dakle ono što na početku kažem zakon je bitan, zakon je važan, jer je Bog dao taj zakon, dao je 10 Božji zapovijedi. Isus kaže: onaj koji me ljubi, čuvat će moje zapovijedi. I prekršiti taj zakon je uistinu grijeh. Čuvaj zakon i zakon će čuvati tebe. Jer jedan psalam kaže: Blaženi oni koji hode po zakonu Gospodnjem, koji čuvaju Njegove uredbe. Dakle blaženi su oni koji čuvaju Božje zakone. Ali ljubav je važnija.

Zakon je važan, ali ljubav je važnija.

Zakon je važan, ali ljubav je važnija. Kaže sv. Augustin: Ljubav je znak kada treba prekršiti zakon i zakon Božji. Znači zakon Božji ne smijemo nikada prekršiti, uvijek je grijeh, osim kad ljubav kaže. Kad ljubav kaže da smijemo, onda nije grijeh. Na primjer, znam prije je bio običaj u Hercegovini danas se to nažalost iskorijenilo. Korizmena nedjelja, nedjelja je dan Gospodnji kad se ne smiju teški poslovi raditi. I ljudi, muškarci i odrasli odu na svetu misu, vrate se i odu čitav dan kopati njivu neke sirotinje gdje nema radne snage, udovica je, sama je i tako dalje. Iskopaju čitavu njivu. Nedjelja je i jako su teško radili i nisu sagriješili. Zbog čega? Nedjelja zakon Gospodnji kaže to je treba se odmarati, neradni dan. To je zakon. A oni se nisu pokorili tom zakonu, zbog uzvišenijeg zakona, zakona ljubavi. Što je Isus 100 puta u evanđelju kazao, posebno kada je subota u pitanju. Da je subota važna i treba držati taj zakon, ali čovjek je važniji od subote. A ljubav je važnija od zakona.