Upotreba tamjana nije obavezna za većinu misa. Koristi se za pročišćavanje lijesa na pogrebima i za blagoslov kipova i slika. Međutim, mnogi katolički svećenici odlučuju ne koristiti tamjan na misi, a ljudi mnogih župa zaboravili su upotrebu i značenje tamjana u bogoslužju, smatra vlč. Dwight Longenecker s portala Simply Catholic.

Tijekom posljednjih 50 godina mnoge su katoličke tradicije napuštene i zaboravljene. Previše katolika jednostavno je prošlo kroz prijedloge i nisu razumjeli što znače različite pobožnosti i radnje štovanja. Kada se pojavila prilika da se napuste stari načini, mnogi su ih svećenici ostavili po strani u pokušaju da pojednostave katoličko bogoslužje i učine ga dostupnijim ljudima.

Drevni tamjan

Prva zabilježena upotreba tamjana za bogoslužje potječe iz Egipta oko 2400. godine pne. To je 400 godina prije vremena Abrahama. Tamjan se također koristio u staroj Kini i igra ulogu u budističkim, šintoističkim i taoističkim ceremonijama. Hindusi su također koristili tamjan u bogoslužju od davnina.

U Starom zavjetu Bog je Mojsiju dao upute kako izgraditi tabernakul – putujući Božji hram. Knjiga Izlaska prepričava upute za izgradnju tamjanskog oltara koji će stajati sa strane žrtvenika (vidi 30,1-10). Kad svećenik svakog jutra i večeri ulazi u tabernakul kako bi čuvao svjetiljke koje neprestano gore, također mu je zapovjeđeno da prinese tamjan.

Kađenje/Foto: Dario Zürchauer

Kao što su uljanice stalno gorjele u Hramu kao znak Božje prisutnosti, tako je postojao stalan stup dima koji se uzdizao na nebo iz tabernakula. Stup dima bio je znak Božje stalne vodeće prisutnosti među ljudima. Podsjetnik je to na stup dima koji je danju vodio ljude kroz divljinu i stup vatre koji ih je vodio noću.

Bog čak daje Mojsiju recept za pravljenje tamjana: “Jahve još reče Mojsiju: “Nabavi mirodija: natafe, šeheleta i helebene. Od ovih mirodija i čistoga tamjana,sve u jednakim dijelovima, napravi tamjan za kađenje, smjesu mirodija kakvu pravi pomastar, opranu, čistu, svetu. Od toga nešto smrvi u prah i jedan dio stavi pred Svjedočanstvo, u Šator sastanka, gdje ću se ja s tobom sastajati. Držite ovu mirodiju presvetom!” (Izl 30,34-36).

Tamjan/Foto: Dario Zürchauer

Židovski prinos tamjana nastavio se tijekom cijelog razdoblja Starog zavjeta – prvo u tabernakulu, a zatim u hramu u Jeruzalemu. Tamjan se također nudio kao dio vjerskih obreda u okolnim poganskim religijama. Zapravo, većina referenci u Bibliji na tamjan su starozavjetni proroci koji žale zbog činjenice da je prečesto židovski narod napustio Gospodina i odlučio prinositi žrtve, uključujući prinošenje tamjana lažnim bogovima.

Psalmist izražava pravo značenje prinošenja žrtve. Nije to umiriti bijesne lažne bogove ili otjerati strašne demone. Umjesto toga, dim koji se diže simbol je molitve.

Zašto su ljudi uopće nudili tamjan? Svećenici poganskih religija vjerovali su da je tamjan “duhovna ponuda”. Dim je bio posrednička tvar između zemlje i zraka. Demoni su bili obilježeni sumpornim smradom, a mirisni tamjan bi ih otjerao; u međuvremenu bi se bogovi dobrotvori umirili i poklonili štovatelju zaštitu i prosperitet.

Praksa New Agea “razmazivanja” povezuje ljude s navodno indijanskom tradicijom korištenja mirisnog dima za pročišćavanje atmosfere nekog područja – odstranjivanja negativnosti i stvaranja pozitivnog raspoloženja. U mirnoj raspravi o podrazumijeva se praznovjerna ideja da se zli duhovi tjeraju mirisnim dimom i da će „dobri duhovi“ biti zadovoljni i pozvani.

Pogani su prinosili žrtve kako bi stekli dobrobit od bogova. Prinošenje tamjana je Bog zabranio u Starom zavjetu jer to nije bio samo način da se poganskim bogovima prinese štovanje, već je bio i način da ih se pozove u svoj život.

Povećanje tamjana

Otac Ivana Krstitelja, Zaharija, bio je svećenik židovske religije. Došao je na red služeći u Hramu kada se pojavio anđeo Gabrijel koji ga je obavijestio o trudnoći njegove žene Elizabete. Hramska dužnost koju je u to vrijeme obavljao bila je večernja ponuda tamjana. Dok je to činio, njegova su djela odjeknula u Psalmu 141,2: “Neka moja molitva bude tamjan pred tobom; / moje uzdignute ruke večernji prinos.”

Psalmist izražava pravo značenje prinošenja žrtve. Nije to umiriti bijesne lažne bogove ili otjerati strašne demone. Umjesto toga, dim koji se diže simbol je molitve. Dim koji se širi i dizanje ruku u tradicionalnoj gesti molitve predstavlja najmoćniji i najpotresniji simbol čiste i iskrene molitve pravom Bogu.

Ova lijepa molitvena radnja vidljiva je pri najavi rođenja Ivana Krstitelja. To što je svećenik Starog saveza prinosio tamjan kada se najavljuje rođenje preteče Novog saveza povezuje korištenje tamjana kao molitvene žrtve sa štovanjem Krista Gospodina.

Ispunjenje ovog štovanja prikazano je u Knjizi Otkrivenja kada sveti Ivan ima viziju bogoslužja na nebu (vidi 4. poglavlje). On shvaća bogoslužje na nebu kao završetak židovskog štovanja u Hramu. Zbog njegove vizije i zbog toga što su prvi kršćani bili Židovi, logično bi bilo pretpostaviti da su rani kršćani koristili tamjan u svojim euharistijskim obredima.

Ponuda tamjana u prvih nekoliko stoljeća crkvenih spisa obično je negativna. Jedan od najčešćih načina traženja od kršćana da kompromitiraju svoju vjeru bio je prisiljavanje da prinesu tamjan poganskim bogovima. Vjerojatno je, dakle, da je praksa korištenja tamjana u kršćanskom bogoslužju napuštena kako bi se izbjegla zabuna među vjernicima i da bi se predstavilo jasno svjedočanstvo: prinošenje tamjana povezivalo se s poganstvom i stoga su ih kršćani napustili.

Tamjan se u štovanje vratio u petom stoljeću nakon što je kršćanstvo čvrsto uspostavljeno. Njegova upotreba se povećala na Istoku i Zapadu, tako da je njegova upotreba kao simbola molitve i kao sredstva za posvećenje i pročišćavanje postala univerzalna.

Otkriće tamjana

Kako se upotreba tamjana povećavala, jasnije se vidjela njegova povezanost s Knjigom Otkrivenja. Apostol Ivan je jasno vidio da je prinos tamjana prekrasan simbol molitve. Dakle, piše on, “dvadeset i četiri starješine padoše pred Jaganjcem. Svaki od starješina držao je harfu i zlatne zdjele pune tamjana, što su molitve svetih” (5,8). Dim tamjana, zajedno s molitvama Božjeg naroda, izišao je pred Bogom iz ruke anđela.

Prinos tamjana na misi je važan dio katoličkog bogoslužja. Upravo u tom trenutku naše štovanje na zemlji postaje povezano sa obožavanjem neba.

Poslužitelji na katoličkoj misi kleče pred oltarom tijekom Sanctusa — kada vjernici pjevaju s anđelima: „Svet, Svet, Sveti Gospodin Bog nad vojskama, puno je nebo i zemlja slave Njegove“. Dok to čine, odjekuju s anđelima na nebesima. Zatim poslužitelj zamahuje tamjanom dok svećenik prinosi Jaganjca Božjega na oltar. U tom trenutku u misi otvaraju se nebeska vrata, susreću se zemlja i nebo, a mi dobivamo mali tračak slave.

Prinos tamjana na misi stoga je važan dio katoličkog bogoslužja. Upravo u tom trenutku naše štovanje na zemlji postaje povezano sa obožavanjem neba.

Također, Malahijino proročanstvo se ispunilo. Izgovorio je Gospodinove riječi, rekavši: „Od izlaska sunca do zalaska, / ime moje veliko je među narodima; / Svuda se imenuju prinose tamjana, / i čista žrtva” (Mal 1,11).