Evanđelje (Pročitati Lk 1,1-4; 4,14-21)
U uvodu svog Evanđelja, sveti Luka nam daje rijedak pogled na ono što ga je potaknulo da “sastavi pripovijest o događajima” koje je Isus ispunio u Utjelovljenju. Očito su i “mnogi” drugi napisali izvještaje o Isusovu životu. Znamo da je Crkva na kraju potvrdila da su samo četiri nadahnuta Božja Riječ, čiji su autor i Bog i čovjek (vidi KKC 105), piše na mrežnoj stranici Catholic Exchange.

Kako je Crkva identificirala ova četiri kao “Sveto pismo”? Sveti Luka nam ovdje daje neki uvid. Napisane pripovijesti morale su biti vjerne usmenoj poruci koju su prenijeli “oni koji su bili očevici od početka i službenici riječi”. Drugim riječima, prije pisanih narativa postojala je usmena predaja koja je potjecala od samih apostola. Budući da je Isus zadužio apostole da propovijedaju Evanđelje i obećao im je poslati Duha Svetoga kao čuvara istine (vidi Iv 16,13), svaki pisani dokument trebao je vjerno zadržati ono što su propovijedali. Morala je postojati vrlo tijesna veza između dokumenta i apostolskog svjedočanstva očevidaca. Bilo je neizbježno da bi Crkva željela da pisana riječ prati usmenu riječ. Tako je bilo u Starom savezu – postojali su i tradicija i Sveto pismo. Isto tako, u Novom savezu, usmeno i pisano svjedočanstvo zajedno bi potvrdilo Isusovo čudesno djelo.

Zašto je sveti Luka odlučio napisati još jednu pripovijest, kad su druge već postojale? Vidite da je pisao “najvrsnijem Teofilu”. To je vjerojatno bio rimski dužnosnik koji je možda pristao financirati objavljivanje njegova djela. Sveti Luka je bio jedini poganski autor evanđelja. Možda mu je bila namjera da napiše pripovijest posebno za pogane. Sveti Luka je bio jedan od suputnika svetog Pavla na njegovim misionarskim putovanjima. Većina obraćenika iz propovijedanja svetog Pavla bili su pogani, tako da bi sveti Luka bio vrlo svjestan potrebe za pisanjem evanđelja koje bi mogli razumjeti, čak i bez da su Židovi. Znamo da ponekad izostavlja semitske riječi ili ih jednostavno zamjenjuje grčkim ekvivalentima, kako bi svoje Evanđelje učinio čitljivijim za vjernike koji nisu upoznati s aramejskim (jezikom kojim su govorili Isus i učenici) ili hebrejskim. Prije nego što je napisao novo Evanđelje, međutim, on je “sve točno iznova istražio”, zapisujući ga “urednom sekvencom” kako bi uvjerio Teofila da je “učenje” ili tradicija koju je već primio istinito. Evo još jedne eksplicitne izjave da je pisanje evanđelja slijedilo usmeno propovijedanje apostola, “očevidaca”.

Kao katolici, ovdje prepoznajemo najraniji prijedlog da se punina kršćanske istine izražava u usmenom i pisanom obliku zajedno (vidi KKC 76). Sveti Ivan nam govori da nije sve što je Isus rekao i učinio bilo zapisano jer “sam svijet nije mogao sadržavati knjige koje bi bile napisane” (vidi Ivan 21,25). Usmena predaja Crkve, čudesno očuvana i prenošena apostolskim autoritetom i karizmom istine Duha Svetoga koja se u njoj provodi, omogućuje nam da spoznamo sve što je Isus namjeravao da njegova Crkva zna o Božjoj Riječi.

Ostatak našeg čitanja evanđelja uči nas o odnosu između Božje pisane Riječi, Svetoga pisma i Isusa, Riječi koja je postala tijelom i nastanila se među nama (vidi Ivan 1,14). U sinagogi u Nazaretu Isusu je dano Sveto pismo da ga pročita skupštini. Svatko tko bi čuo to bi prepoznao kao Božje vlastite riječi objavljene preko proroka Izaije i zapisane da ih njegov narod čita dugo nakon njegove smrti. Isus ih je pročitao, zatim smotao svitak i sjeo. Svi su čekali da čuju što će On reći. Vjerojatno nikada nisu očekivali ono što je izašlo iz njegovih usta: “Danas se ispunio ovaj odlomak iz Svetog pisma u vašem sluhu.” Na što je pritom mislio?

Izaijino proročanstvo bilo je o Mesiji koji će doći donijeti oslobođenje i ozdravljenje od grijeha za Božji narod. Isus, u svojoj Osobi kao Božja Riječ u tijelu, bio je Mesija za kojim je Izrael čeznuo i koji je u tom trenutku započeo to djelo oslobođenja. Živa Riječ je bila upravo tamo među njima! Kakav je to veličanstveno šokantan misterij za njih bio tog dana.

Trebamo se sjetiti da na svakoj misi Isus čini među nama ono što je učinio u Nazaretu. U Liturgiji riječi Kraljevstvo Božje naviješta se u raznim lekcionarskim čitanjima. U euharistijskoj liturgiji ta Riječ postaje Tijelo i Krv. Isus je u našoj sredini. Kraljevstvo opisano u Svetom pismu sada je prikazano i dano nam da ga primimo u svoja tijela („Kraljevstvo je Božje u vama”; vidjeti Lk 17,21). Kakva je to veličanstveno šokantna misterija za nas danas.

Gospodine Isuse, hvala Ti što si ispunjenje svih Božjih obećanja. Hvala Ti što si još uvijek među nama na misi.

Prvo čitanje (Pročitati Neh 8,2-4a, 5-6, 7-10)
Naše čitanje opisuje događaj koji se dogodio kada je Židovima koji su sedamdeset godina živjeli u progonstvu u Babilonu bilo dopušteno da se vrate u Obećanu zemlju (oko 515. pr. Kr.). Jeruzalem i Hram bili su uništeni, pa je bila ozbiljna kampanja ponovne izgradnje u pokušaju da se oni obnove. Prognanici koji su se vraćali željeli su obnoviti svoj savez s Bogom, učeći iz svojih prošlih pogrešaka i počevši iznova s ​​Njim. Kada je posao bio dovršen, Ezra, koji je bio i svećenik i pisar, čitao je ljudima iz “knjige zakona”, koja je vjerojatno bila dijelove prvih pet knjiga Biblije. Ljudi su ustali da čuju kako se čita i objašnjava.

Imao je snažan učinak na njih. Reagirali su na to što su to čuli kao da je sam Bog tamo u njihovoj sredini – stajali su na oprezu, dizali su ruke u molitvi i hvale, “klanjali su se i klanjali” u znak poštovanja i obožavanja, plakali su u pokajanju zbog toga koliko su nepažljivi bio kod Njega. Međutim, Ezra i Nehemija, vladin službenik koji je nadgledao projekt obnove, ohrabrili su ih da ne plaču: “Idite, jedite bogatu hranu i pijte slatka pića… jer je današnji dan svet našem Gospodinu… radovanje u Gospodinu mora biti vaša snaga .” Riječ Božja trebala je imati oslobađajući učinak na Božji narod, oslobođenje koje se slavi divnom hranom i pićem.

U misi, Riječ Božja postaje Isusovo tijelo i krv na oltaru, zatim nam se daje u hrani i piću kruha i vina. Kada smo prisutni, Isus nam taj dan čini svetim i daje nam radost da budemo i naša snaga.

Gospodine Isuse, pomozi mi da obratim pažnju na svaku riječ naših misnih čitanja, jer znam da si prisutan u riječima Svetoga pisma.

Psalam (Ps 19,8-10, 15)
Bog je oduvijek htio da Njegov narod ljubi njegovu Riječ. Ovdje psalmist piše o njegovom savršenstvu, osvježenju, pouzdanosti, mudrosti, radosti i prosvjetljenju. Kakva divna pohvala za Božju Riječ! Trebali bismo dopustiti da naša današnja čitanja osnaže našu ljubav prema Svetom pismu, koristeći riječi naše odgovorne antifone: “Tvoje su riječi, Gospodine, Duh i život.”

Drugo čitanje (Pročitati 1 Kor 12,12-30)
Možda se čini da ovaj odlomak nema eksplicitnu vezu s temom Božje Riječi u našim drugim čitanjima. Međutim, u svom praktičnom poticaju korintskim kršćanima da žive u jedinstvu, čak i sa svojim različitim duhovnim darovima, sveti Pavao poziva na pouku Kristova Tijela. Sveti Ivan nam u svom Evanđelju kaže da je “Riječ bila kod Boga i Riječ bijaše Bog… i Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (vidi Ivan 1,1, 14). Kada je Riječ poprimila tijelo, postao je jedno ljudsko tijelo.

Gospodine Isuse, kako lako zaboravljam da je jedinstvo u Crkvi vidljivi znak da pripadamo Tebi. Molim te pomozi mi da ga sačuvam danas.

Sveti Pavao nas podsjeća da smo “svi kršteni u jedno tijelo… i svi smo se jednim Duhom napojili”. Jedna Riječ postala je jedno Tijelo, a On je sada jedno Tijelo, Njegova Crkva. Koristeći analogiju tijela, sveti Pavao tvrdi da je Bog naredio da različiti dijelovi ljudskog tijela rade zajedno kao jedno. Tako bi trebalo biti i u Crkvi, koja je Kristovo Tijelo. U našem jedinstvu nastavljamo živjeti kao što je Krist živio u svijetu – Riječ koja je postala tijelom u Utjelovljenju sada uključuje i naše tijelo i još uvijek prebiva među nama. Mi smo jedno u Njemu.