Monsinjor Vinko Pulišić prije više od 100 godina u Pastirskom listu dao je ove upute o potrebi i o dužnosti molitve, o duhovnim i vremenitim koristima molitve, te o načinu kako da molimo i za koga da molimo.
Monsinjor Vinko Pulišić bio je nadbiskup zadarski i metropolita Dalmacije u razdoblju od 1910. do 1922. Bilo je to vrijeme Prvog svjetskog rata, Londonskog ugovora, Rapallskog ugovora, sloma Austro-Ugarske Monarhije, podjele Zadarske nadbiskupije na talijanski i jugoslavenski dio… U ovom je mučnom razdoblju nadbiskup Vinko Pulišić bio odvažan pastir svojeg stada i osobito je snažne pouke dao vjerničkom puku svojim poslanicama, odnosno korizmenim pastirskim listovima.
Iako je prošlo više od 100 godina, i danas uviđamo koliko su njegove pouke o molitvi bezvremenske. U Pastirskom listu ide za posve praktičnom svrhom – donosi pouku o molitvi. U prvom dijelu pouke nadbiskup Pulišić daje pouku o molitvi uopće. Dalje poučuje o potrebi i o dužnosti molitve, o duhovnim i vremenitim koristima molitve, te o načinu kako da molimo i za koga da molimo. Na kraju pouke osvrnuo se ukratko i na razmatranje i na neke javne molitve.
Molitva i žrtva bitni su i glavni dijelovi katoličkog bogoslužja, te potpuno odgovaraju potrebi koju duh ljudski osjeća, da se u nevoljama života utječe Bogu i da se liši veriga grijeha, u koje upada u ovoj tamnoj dolini suza. Molitva potpuno zadovoljuje trima našim potrebama: da utažimo Boga, da se klanjamo Bogu i da od Boga isprosimo duhovne milosti i vremenita dobra, koja su nam potrebita da pošteno živimo i da vjerno ispunjavamo naše vjerske dužnosti.
Za koga treba moliti? Treba moliti za svetu Mater Crkvu, da je Bog štiti i čuva. Moramo moliti sami za se, za naše roditelje i rodbinu, za duhovne i svjetovne poglavare, za prijatelje i dobročince, za neprijatelje i za svete duše Čistilišta, za grješnike i za sve one koji se nalaze izvan svete katoličke Crkve, da se na pravu vjeru obrate. Ne smijete se bojati, da će time što se budete molili za mnoge, vaše molitve vama biti od manje koristi, jer kako uči sveti Ambrozije: »Budete li molili jedino za sebe bit ćete vi sami koji za sebe molite, dok, ako budete molili za sve, i svi će moliti za vas.«
Neki kršćani tvrde, da su molitve nekorisne, jer da ne postižu milosti za koje prose. Tima sveti apostol Jakov odgovara ovim riječima: »Ne postizavate jer molite zlo.« [Jak. 4, 3] A sveti Augustin to tumači ovako: »Nije uslišana molitva, kad onaj koji moli nije dobar ili ne traži dobre stvari, ili ne moli dobro.«
Tri dakle svojstva treba da prate molitvu da bude uslišan onaj koji moli; a ta svojstva jesu: da bude dobar onaj koji moli; da traži dobre stvari; da moli dobro.
Mora biti dobar onaj koji moli, jer čovjek koji hoće da zasluži molitvom kod Boga i da zadobije ono što traži, ima biti u prijateljstvu s Bogom, to jest mora biti u posvećujućoj milosti. Ništa naime ne može da zasluži kod Boga onaj koji u času same molitve ustraje po smrtnom grijehu u pobuni protiv Boga i zato je prorok Izaija govorio Židovima: »Bog vas ne uslišava jer su vaša bezakonja postavila izmedju vas i Njega visoke zidine.« [Iz. 59, 1-2] Sa svim tim zato ne smijemo zaključiti, da je molitva grješnika bez ikakve koristi, jer i ako grješnik dok se nalazi u smrtnom grijehu ne može ništa da zasluži kod Bog budući da je ljubav iliti posvećujuća milost, koja se gubi smrtnim grijehom, izvor svake zasluge, ipak radi samog milosrđa Božjeg grješnik može isprositi milosti ako ih samo traži pristojnim i dostojnim načinom, jer, kako vidjesmo, Sveto Pismo nazivlje, Boga Ocem milosrđa; a i zemaljski otac često podjeljuje svoje blagodati i neharnom sinu ako se ovaj na njega ponizno obrati.
Molitvom moramo prositi dobre stvari, to jest ono što je pravedno, pošteno, a milo Bogu i što nam pomaže da postignemo zadnji cilj, to jest spasenje duše, a nikada ne smijemo tražiti molitvom stvari, koje se protive bilo našem, bilo tuđem spasenju.
Možemo molitvom tražiti i vremenite blagodati, samo ako iste ne priječe spas duše, i zato dok za takove stvari molimo treba da se posve podvrgnemo Božjim odlukama. Često se ne traže od Boga nego vremenita dobra, kao zdravlje, sreću, bogatstvo, časti, itd. Ali ako Bog predviđa, da bi nam takva dobra bila na propast duhovnu ili vremenitu, On kao dobri otac ne uslišava naših molitava, da nam, kako kaže sveti Augustin, Njegov dar ne bude na štetu. Bog često ne uslišava odmah naših molitava, jer hoće da kuša naše pouzdanje i da pobudi u nama jaču želju da postignemo ono što prosimo.
Kao što često pobjeda u borbama ovisi o postojanosti, tako i uslišanje naših molitava ovisi obično o ustrajnosti u molitvi. Moliti postojano znači moliti ustrajno i ne zapustiti molitvu niti onda kada Bog odgodi da nas usliša.
Nerijetko ćeš čuti gdje koji neznalica tvrdi: Bog ne treba naših molitava; Njemu su poznate naše nevolje i bez da Mu zanovijetamo s tolikim molitvama On će nam pomoći. Očita je dakako istina da Bog poznaje naše nevolje i potrebe, te nije nužno da Ga mi molimo da ih On tako dozna, ali On nama zapovijeda da molimo, da ne bismo zaboravili kako bez Njegove pomoći ne možemo ništa i da tako priznamo našu ovisnost o Njemu. Svi sveti Oci jednoglasno potvrđuju potrebu molitve.
Bog je, veli sveti Augustin, neizmjerno dobar, ljubi nas i pripravan je udijeliti nam svoje svete milosti; ali je odredio da ih ne će udijeliti nego onima koji ih budu tražili.