Sveti Pavao Prvi Pustinjak rodio se oko 228. godine u relativno bogatoj kršćanskoj obitelji u egipatskom gradu Tebaidi, piše  Hrvatska pavlinska vice-provincija.  Kao šesnaestogodišnjak ostaje bez roditelja koji mu pred svojom smrću ostaviše u nasljedstvo svoje imanje. Pavao, koji je bio vrlo obrazovan, ostaje sam sa svojom udatom sestrom. Ljudski gledano bila je pred njim velika perspektiva. Relativno bogat i vrlo visoko obrazovan u grčkim znanostima, mogao je izgraditi veliku karijeru u ondašnjem Rimskome Carstvu.

Kult sv. Pavla

Kult svetog Pavla razvio se vrlo brzo među kršćanskom zajednicom što zahvaljujemo sv. Jeronimu koji je njegov životopis opisao u slavnom djelu Vita Sancti Pauli. Skoro tisućljeće kasnije, na terenima današnje južne mađarske i sjeverne Hrvatske, pustinjaci okupljeni u zajednicu pod vodstvom blađenog Euzebije iz Ostrigona izabiru upravo sv. Pavla Prvoga Pustinjaka za svoga zaštitnika, patrijarhu i prije svega, za primjer nasljedovanja Krista. Tako nastaje Red današnjih pavlina – Red Svetoga Pavla Prvoga Pustinjaka.

Pavlini ubrzo prenose u Budimpeštu relikvije svetoga Oca Pavla koje su se nakon križarskih ratova nalazile u Veneciji. Oko relikvija sv. Pavla počinju se skupljati hodočasnici, uglavnom majke koje su molile za zdravlje svoje djece. Zabilježena su mnoga čudesna ozdravljenja po zagovoru ovoga sveca. Zahvaljujući tome Sveti Pavao u tradiciji smatran je zaštitnikom djece, a pavlini do današnjeg dana na njegovu svetkovinu udjeljuju poseban blagoslov okupljenoj djeci.

Poseban izraz kultu koji se razvio u 17. stoljeću je velika devetnica Svetom Pavlu Prvome Pustinjaku. Sastoji se ona od dva himna pjevana svečano kroz devet dana pred Svetkovinom Patrijarhe. U najvećem pavlinskom samostanu u Jasnoj Gori himni te pjevane su zajedno sa zborovima i orkestrom koja toj pobožnosti daje poseban i svečan karakter. Himni opisuju Pavlov život i smrt, a za pavline su mogućnost da na novo razmotre i probude u sebi tu Pavlovu duhovnost.

Duhovnost sv. Pavla Prvoga Pustinjaka

Sveti Pavao svojim primjerom života uči svakog kršćanina, a posebice nas pavline koji smo izabrali nasljedovati Krista po uzoru na ovog svetog muža, mnoge temeljne vrijednosti naše vjere.

Prva karakteristika Pavlove karizme je upravo život posvećen Bogu u samoći. Konstitucije našega Reda ukazuju da je jedna od najvažnijih zadaća naše zajednice upravo kontemplacija Boga u samoći. Najbolje to vidimo na geslu pavlinskog reda koji glasi Solus cum Deo solo, odnosno Sam sa samim Bogom. Pokazuje nam to da upravo u toj samoći, tišini i molitvi možemo i trebamo susresti Gospodina, jednini izvor naše sreće i pravoga mira.

Druga važna značajka Pavlove duhovnosti je činjenica da o njegovu životu nemamo puno informacija. Jednini izvor koji imamo je spomenuto djelo sv. Jeronima. To ne treba biti za nas kršćane, a posebice za nas pavline, razlog za da ne slijedimo njegov primjer, nego da svoji život živimo posvećeni Bogu u skrovitosti i poniznosti tako da se po našoj smrti pitaju jesmo li uopće živjeli na ovome svijetu.

I posljednja, ali ne i najmanje važna karakteristika njegova života je upravo to što o njemu znamo. Sveti Jeronim opisujući Pavlov život vrlo snažno opire svoju priču na biblijskoj priči o proroku Iliji koji je, upravo kao i sv. Pavao bježao u pustinju, pio vodu iz potoka i tamo susreo Boga. Za nas je to jasan Znak da upute za svoj život trebamo tražiti u Svetome Pismu, a ne u raznim knjigama i životima drugih ljudi. Tu u ovoj knjizi života, Gospodin nam pokazuje kako živjeti Božji život ovdje na zemlji.