Kada se govori o duhovnom pozivu tada se pomalo zaboravlja da je osim svećenika u nekim redovničkim zajednicama postoje i oni koji to nisu (svećenici), prenosi portal Kapucini.hr. Za takve redovnike koristi se naziv brat pomoćnik ili jednostavno časni brat (većina naših kapucinskih svetaca i blaženika nisu svećenici, nego upravo časna braća)!

Svi redovnici – oni koji se odlučuju za svećenike, kao i oni koji ne primaju red prezbiterata – polažu iste zavjete (tzv. privremene, ond. doživotne): siromaštva, čistoće i poslušnosti (ovi zavjeti već se polažu nakon završetka novicijata). Nakon početne formacije – tj. novicijata i polaganja prvih zavjeta – neki se odlučuju Bogu posvetiti kao časna braća, a drugi pak kao svećenici pa zato pohađaju zakonom propisani filozofsko-teološki studij.

Ovisno o karakteru (poslanju) zajednice, časna braća u njoj ili pak izvan nje, mogu vršiti niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno funkcioniranje samostana, sudjelujući tako u poslanju zajednice, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima.

U našem Kapucinskom redu svećenici i časna braća jednako su vrijedni. Važno je istaknuti da između jednih (tj. svećenika) i drugih (tj. časne braće) nema bitne razlike (naravno, izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i časnu braću u zajednici), jer se međusobno povezuju istim redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), istom redovničkom karizmom i načinom života te istim nastojanjem prema ostvarenju ideala svetosti.

Više možda nego prije, područje djelovanja ove naše braće danas je veoma veliko i raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara, pa sve do velikih slikara, glazbenika, graditelja, misionara, akademskih profesora…. Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije.

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije – kako većina često misli – netko tko nije mogao završiti srednju školu ili teološki fakultet, nego je to zvanje i poslanje koje je samostojno, ond. ono ima svoj duboki evanđeosko-kršćanski smisao, značenje i identitet.

Riječ je, dakle, o zvanju koje ima svoje povlašteno i posebno mjesto u redovničkoj zajednici i poslanju Crkve. Svaki kršćanin, a na poseban način svećenik i redovnik, treba biti svjestan da je svaka služba u Crkvi – prije i iznad svega – veće i zauzetije služenje i predanje Bogu i ljudima te da je pri tome najvažnije koliko tko ljubavi unosi u svoju službu i djelovanje.

Niti svećeničko posvećenje, a niti velike škole i učenost ne čine redovnika onim što jest, već polaganje redovničkih (evanđeoskih) savjeta (siromaštva, čistoće, poslušnosti) te po njima veće predanje svega sebe Bogu i braći ljudima.