Naime, godine 1731. Splitom je harala kuga. Među ostalima, razboljeli su se svi članovi obitelji Mihovila Vukasovića iz splitskoga Lučca. Prenesen u bolnicu, Mihovil je shvatio da mu se život bliži kraju, pa je potkraj listopada te godine zamolio don Petra Božića, župnika Lučca, da sastavi njegovu oporuku.

Njome je samostanu dominikanskih trećoredica sv. Martina (kod Zlatnih vrata u Splitu) ostavio zemljište u Lori.

Sestre su to zemljište najčešće davale u najam težacima, a u prvoj polovici 20. stoljeća same su ga obrađivale dolazeći iz samostana sv. Martina i iz drugih splitskih filijala, osobito iz Pučke, tj. Gradske kuhinje.

Prema pisanju s. Vjekoslave Poljanić, sestre koje su radile u toj ustanovi više puta su izrazile želju i potrebu da u Lori podignu kućicu za odmor, ali za to nisu imale novca. Doznavši za tu njihovu želju, uprava Gradske kuhinje im je, iz zahvalnosti za samoprijegorni rad u toj ustanovi, o svom trošku 1940. podignula kuću za odmor u Lori.

No, nekoliko godina poslije Drugoga svjetskoga rata, komunističke vlasti dale su sestrama do znanja da će morati napustiti imanje u Lori, jer je vojska 1950. odlučila izgraditi ondje skladišta.

Nakon dugotrajne pravne borbe vlasti su u prosincu 1953. donijele odluku da će dominikankama umjesto kuće u Lori sagraditi drugu na Škrapama. Ovim rješenjem određen je daljnji tijek događaja, koji su svoj epilog dobili 1955. kada je vojska konačno na Škrapama izgradila dominikankama zamjensku kuću.

Dana 5. listopada te godine posljednja starješica Inočenca Tadić i sestre Henrika Sambrailo, Augustina Tanasković i Sibilina Baničević napustile su Loru i preselile u novu kuću na Škrapama.

Vojska je njihove pokretnine ukrcala na kamion i prevezla iz Lore na Škrape, gdje je splitski biskup Frane Franić, uz asistenciju dekana splitskoga stolnoga Kaptola, msgr. Herkulana Lugera, istoga dana blagoslovio novu sestrinsku kuću, slavio prvu misu u kućnoj kapeli i održao prigodni govor.

Autor: Ivan Armanda