“Postoje neki ljudi koji nas prate do smrti, a i ona bi nam bez njih teža bila. Neki ljudi koji nam olakšavaju svakodnevni život.” (Citat iz Divana Fabe Šovagova)

Fabijan Šovagović rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima, slavonskom selu nedaleko Valpova, kao najmlađi od četvero djece u obitelji Josipa i Tonke. Oba roditelja umrla su rano, pa je Fabijana, brata mu i sestre zbrinula obitelj strica Šime. Događaje ratnog djetinjstva Šovagović je kasnije opisao u drami “Sokol ga  nije volio”.  Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku. Nekoliko mjeseci je i radio kao građevinski tehničar, mada mu je teatar već tada ušao pod kožu. Režirao je i glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kovačićevu “Jazavcu pred sudom”), a potom u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Ujesen 1953. upisuje studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Godina 1957. je godina diplomiranja i angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK), koje će kasnije ponijeti prezime svog osnivača Branka Gavelle. Više o njegovom glumačkom djelovanju pročitajte OVDJE.

Sa završetka snimanja Sokola iz 1988.

“Desetljeće bolesti proveo je na relaciji Mesnička 14 – Vinogradska, od stana do Bolnice Sestara milosrdnica – i natrag. Povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice, ili u svoju kuću u Donjem Podotočju kod Novog Čiča, gdje se od sredine osamdesetih s nećakom Josipom aktivno bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom, nesuđenom strukom.
Moždani udari nisu birali ni mjesto ni vrijeme napada.  Upravo u Donjem Podotočju Fabijana je 5. listopada 1991. zadesio drugi udar, kada je slušao vijesti o četničkom napadu na Dubrovnik. Sljedeći se udar dogodio u Našicama nakon povratka iz Osijeka gdje je, uz redatelja Branka Schmidta, za hrvatske branitelje recitirao poeziju. Nakon već spomenutog posljednjeg nastupa u “Gavelli” Šovo je od silnog uzbuđenja ponovo završio u bolnici. Stanje se u drugoj polovici devedesetih samo pogoršavalo. Od proljeća 2000. velikan hrvatskog glumišta bio je smješten u privatnom sanatoriju “Gornji grad” u brdu iznad Gajnica. Tamo je ostao do fizičke smrti, u zoru prvog siječnja 2001. godine.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, i to četvrtog siječnja, na svoj nedoživljeni 69. rođendan.

Iza sebe je ostavio ženu Maju, djecu Anju i Filipa, unuke Klaru, Anu i Josipa, te ostalu ladimirevačku rodbinu.Ostavio je prijatelje, snove, uloge, riječi i zapise načinjene na jedan poseban način koji je već za njegovog života prozvan “šovagovićevskim”.

Ostavio je majku Slavoniju natopljenu suzama, bolnim, istinitim, stvarnim suzama kakve su i njegove u spotu “Ne dirajte mi ravnicu” Zlatnih dukata. Došli su na oproštaj ti najbolji hrvatski tamburaši kako bi još jednom svi zajecali “Večeras me, dobri ljudi…”, ali Onaj Kojem Su pjevali plakao je negdje na drugom svijetu.

I pjesma o neveseloj bijeloj golubici, Anjin glas za kraj; “kako ne bi jadna nevesela bila…”; dvije pjesme po kojima će ga pamtiti, dvije pjesme za privremeni rastanak s čovjekom osobenjakom, sa slavonskim seljakom, s jednim od najvećih hrvatskih i europskih glumaca ikad. Sudbina prebrzo smještena između vječnosti i Bolleovih arkada. Njegovo ime bješe Fabijan Šovagović.

Ovim zapisom o njegovom životu u Mrežnu stranicu nas uvodi autor stranice Tomislav Šovagović.

Mrežna stranica posvećena Fabijanu Šovagoviću