Ususret blagdanu Sveta tri kralja donosimo tekst o odnosu vjere i razuma koji se očituje kroz Mudrace. Autor članka je dr. sc. Ivan Bodrožić, profesor patrologije na KBF-u u Splitu i KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com, s koje prenosimo objavu.

Stojeći pred otajstvom današnje svetkovine, a polazeći od opisa koji nam je donio evanđelist sveti Matej, ne možemo ne uočiti čudesnu Božju dobrotu koja je izišla iz okvira i granica jednoga naroda i počela se objavljivati svijetu. Jednako tako valja uočiti i napor Mudraca koji na sebi svojstven način otkrivaju Božju blizinu, te joj se veoma raduju, ne žaleći truda da dođu do konačnoga susreta, do susreta s Bogom koji je rušio granice i izlazio iz okvira ljudskih. Isto tako valja uočiti da je za susret bio potreban i iskorak razuma prema Bogu koji se nesebično daruje i ne prestaje objavljivati svoj život i dobročinstva, milost i spasenje svim narodima.

Gdje se izgubio razum?

Dajući se voditi Božjoj zvijezdi repatici, trojica Mudracu su potvrdila pravilo da je vjera svjetlo razuma. Štoviše, nakon što su čuli tumačenje Svetoga pisma o mjestu rođenja novorođenoga kralja, dodatno su bili utvrđeni u svojim traženjima i prosvjetljeni u nastojanjima. To što se dogodilo s njima, trebalo bi uvijek biti s iskrenim tražiteljima kojima Bog ne uskraćuje svoje pomoći ako ga zdušno traže.  No problem nastaje ako nema razuma, to jest spremnosti dosljednog razumskog promišljanja, onda vjera ne može ništa prosvijetliti. Razum i njegovo funkcioniranje je neophodna ‘materija’, to jest pretpostavka koju vjera može oblikovati, to jest može vodit do konačnog čvrstog, sigurnog i ispravnog zaključka. No promatrajući svijet oko sebe stječe se dojam da živimo u vrijeme koje se može nazvati vremenom ugroženoga razuma. Razum je danas postao nesiguran i nejasan. A ako nema razuma, onda preostaje samo fideistička ili fanatična vjera, a one nisu ispravan način vjerovanja.

Zato danas nedostaju ljudi prodorna razmišljanja, koji ne promišljaju stvarnost ni na brzinu, ni naprečac, već postojano crpe snagu i nadahnuća od Boga da što bolje razumiju.

U naše doba, na žalost, ljudski razum funkcionira bez temeljitog razmišljanja, sukladno onoj izreci da nam je brži jezik od pameti. A takav je isto i zaključak, brži od pameti, to jest blijed i neutemeljen. Ovo je vrijeme razuma zapaljiva na izvanjske podražaje, ali bez dubinskog razumijevanja stvarnosti. A takav razum je povodljiv, nepromišljen i najčešće nestabilan i pilotiran. I to baš onda kada misli da je samosvjestan i slobodan, tada je njime najlakše upravljati. Obilježen je površnošću u raspravama i postaje vrlo agresivan. Takvom razumu je najvažnije izreći onu rečenicu: ‘Ja mislim’, kao da bi to bio ključni dokaz njegove autentičnosti. Ostaje nebitno je li došao do istine, već se naglasak premiješta na mišljenje, kao da bi razum bio dan samo za izricanje vlastitog mišljenja, a ne za otkrivanje činjenica života i Božjih otajstava. Zato danas nedostaju ljudi prodorna razmišljanja, koji ne promišljaju stvarnost ni na brzinu, ni naprečac, već postojano crpe snagu i nadahnuća od Boga da što bolje razumiju. A ljudi ne žele naučiti misliti ispravno, već samo polažu pravo na svoje mišljenje i na vlastitu površnost. To je stoga što su više usmjereni na skupljanje jeftinih i površnih informacija kojima pošto poto žele obrazložiti svoje mišljenje, umjesto da se potrude doći do dubinskih razloga koji utemeljuju misao. Lakše im je opravdavati sebe i svoje lutanje, nego ustrajno, dosljedno i angažirano tražiti i učiti kako se misli od onoga koji je istinska Misao, pravi Razum i neizreciva Istina.

Razum u hodu prema Kristu

A shvatiti otajstva života se ne može naprečac, već postojanim, strpljivim i poniznim razmišljanjem. Redovito je to mukotrpan proces, te prolazi preko koljena i molitve, bez čega nema pravoga i vrijednog promišljanja životne stvarnosti. A još manje one Božje, jer Bog je veliko otajstvo koje se ne može shvatiti na ulici ili na stadionu, u buci kafića ili gužvi trgovačkog centra, zadubljen u tv program ili s mobitelom u ruci spojenim na društvene mreže. Da bismo shvatili Božje otajstva, potreban je napor duha koji se čisti od svih natruha nemira i rasteresnosti. Potreban je mir svijesti koja sve ostavlja po strani i čistoća savjesti koja traži samo Boga.

Potreban je mir svijesti koja sve ostavlja po strani i čistoća savjesti koja traži samo Boga.

Ako su sveti Mudraci došli do Betlehema, to nije bila idila, to je bila prava duhovna pustolovina koja ih je potpuno prožela i poradi koje su morali pročistiti svoje biće, svoj duh i razum. A on se čisti odricanjem od zemaljskih probitaka i svjetovnih težnji, kao i ljubavlju prema Bogu i prema njegovoj Istini. Razum se čisti jasnim ćudorednim životom, odbacivanjem grijeha koji ga sputava i ne dopušta mu misliti, te obraćenjem i pokorom, a kvari se lagodnim životom. Razum se čisti čitanjem Božje riječi i slušanjem Boga živoga, a ne ljudskim knjigama koje podižu nezdrave ambicije i nude djelomične istine. Zato doći do zdravorazumskog promišljanja ne znači uzeti zdravo za gotovo bilo koju informaciju na koju naiđemo, već izliječiti vlastiti razum od svih bolesti koje ga mogu zadesiti. A da se razum može razboljeti, najbolji primjer je kralj Herod u današnjem odlomku, koji ima bolesne ambicije i još bolesnije nakane. Zdrav razum je, dakle, onaj koji dopušta Božjem svjetlu da ga vodi, kao što Mudraci dopustiše zvijezdi vodilji da ih dovede do Krista.

Razum se čisti čitanjem Božje riječi i slušanjem Boga živoga, a ne ljudskim knjigama koje podižu nezdrave ambicije i nude djelomične istine.

Sveti Mudraci su nam poticaj danas na čišćenje razuma od natruha grijeha, slabosti i strasti, od ambicija i nezdravih nagnuća, od robovanja božanstvima ovoga svijeta, a za potpuno predanje Bogu slijedeći njegov put na zemlji. Njihov razum je dosegnuo svoj cilj, jer je njihovo nastojanje urodilo plodom dovevši ih do cilja, a to je novorođeni Kralj u betlehemskim jaslama kojemu su se ponizno poklonili. Za njih je razum bio pravi razum jer ih je vodio Kristu i jer ih je potaknuo da mu se poklone. Od tog poslanja i cilja doista nema ništa uzvišenije. Samo tako su čistoga razuma mogli pristupiti Isusu Kristu, koji nikada ne prestaje pozivati ljude da žive čista srca i obraza, jer tako ostvaruju zemaljski susret s njime, Božjim Logosom, Mudrošću i Istinom, te da jednom u puninu kraljuju u njegovu kraljevstvu.