“Ne sjećam se točno trenutka kada smo se službeno upoznali, samo znam da je to bilo u sigetskoj crkvi Sv. Križa na nekom od brojnih molitvenih okupljanja prije kojih 18 godina. Mario je bio član jedne sigetske molitvene zajednice, a ja sam tamo godinama organizirao razne seminare. Iako smo obojica iz Dubrave, Siget je bio mjesto gdje smo se susretali i služili Gospodinu”, piše Dražen Bušić na portalu Snaga za život.

“Kroz neko vrijeme započeli smo suradnju. Mario je često svirao na našim seminarima da bi se to kasnije još intenziviralo. Tijekom godina fra Smiljan me više puta pozivao da dođem raditi u Pokret Krunice. Nisam mogao ostaviti svoju službu pa sam mu obećao da ću kad to bude trebalo biti dio tima za seminare. U jednom našem druženju rekao sam fra Smiljanu da je Mario pravi čovjek za to.

Osjećao je u sebi želju da se posveti posve Gospodinu i da Mu kroz posao služi!

U to vrijeme Mario je imao firmu, ali je čeznuo za time da se posveti Gospodinu i da mu posao ujedno bude i služba. I tako je godinama služio na Sigetu na razne načine kao djelatnik Pokreta Krunice. Svi tehnički detalji oko tzv. Zadnje srijede i brojnih seminara bili su njegov dio posla. Svirao je, vozio tim na seminare, nabavljao glazbenu opremu, uvježbavao zbor, svjedočio i savjetovao mnoge koji su dolazili tražiti pomoć, bez problema je i bez posebne pripreme mogao održati predavanje na neku temu, i još mnogo toga. Bio je polivalentan i pokazalo se da je bio pravi izbor za Pokret Krunice. Zato sam ga zvao Super Mario. Među nama je uvijek bio jedan bratski odnos. Ne sjećam se da smo se ikada oko bilo čega posvađali. Imali smo ponekad različita mišljenja, ali uvijek je to bilo u međusobnom poštovanju i uvažavanju uz pregršt humora koji je bio neodvojiv dio njegove osobe”, svjedoči Bušić.

Unatoč nekom problemu, Mario nije gubio glavu jer je vjerovao da Bog rješava stvari, ali i da je na čovjeku da odradi svoj dio.

“Mario je uvijek imao rješenje. I onda kada je to bio veliki problem, nije gubio glavu. Vjerovao je Bogu da On rješava stvari, ali je vjerovao i da će ljudi napraviti svoj dio. Zaista je poznavao mnogo različitih ljudi. Znao je gdje potražiti pomoć i bio je praktičan. Zauzimao se za prijatelje, ali i one sasvim nepoznate koje mu je Božja providnost stavila na put. Njegova predanost poslu bila je 150%. Od pedantnog pripremanja opreme koja nam je trebala za neki seminar u Njemačkoj do snimanja CD-a. Sjećam se kako nam je držao predavanje o tome kako se pakira mikrofon sa stalkom i žicom u milimetarski skrojenu futrolu. Moram priznati da to nikada nisam savladao. S jednakom je predanošću pripremao pjesme na slovenskom ili njemačkom do dugo u noć u uredu Pokreta Krunice iako te jezike nije govorio. Bez obzira na to, vjernici koji su bili na tim seminarima redovno su bili oduševljeni njegovim slavljenjem”, piše Dražen Bušić.

Bogu je otišao čovjek koji je utjecao na mnoge živote i ljudske sudbine.

“U timu sam bio intenzivno 6 godina, a za to vrijeme smo zajedno napravili oko 60 seminara. Možete samo zamisliti koliko je to zajednički provedenog vremena, kilometara i raznih dogodovština. Ponekad smo vrlo ozbiljno pomišljali da napišemo knjigu o svemu tome. Sada dok ovo pišem i prisjećam se svega, miješaju mi se emocije. Moj brat i prijatelj preselio se u kuću Očevu što je za sve nas koji ostajemo, a prije svega za njegovu obitelj: suprugu i trojicu sinova, bolan rastanak i žalost. Utjeha svima nama je da je umro u milosti Božjoj, okrijepljen sakramentima. Meni osobno znakovit je san kojega sam imao pred jutro samo nekoliko sati prije no što smo čuli ovu vijest. U tom snu Mario je bio radostan, u svjetlu, nasmijan kakvog ga za života nisam nikada vidio.”

Neka uživa u Slavi Božjoj, zaslužio je!

“Bogu je otišao čovjek koji je utjecao na mnoge živote i ljudske sudbine. Mnogo sam naučio od njega, mnogo je toga ostalo u mojoj duši. Vjerujem da već uživa u gledanju Božjega lica, da zagovara za nas koji smo ostali odraditi naš dio posla i da se priključio nekom slavljeničkom timu”, s nadom piše Bušić.

Na Facebookovoj stranici Ruah Adonai od svojeg prijatelja Marija Škorića oprostili su se sljedećim riječima.

Otišao je Mario Škorić, dobri brat naš u Kristu. A nismo se pozdravili.
Otišao je.. baš danas kad u Zagrebu sniježi i svima nam je odjednom hladno oko srca. Smrt nas nekako uvijek iznenadi. Dođe tiho, nečujno i neočekivano.
Ali mi se zovemo i jesmo djeca Božja. Mi smo djeca NADE. Djeca Onoga koji je pobijedio smrt!!! U toj nadi i sa svom bratskom i kršćanskom ljubavlju predajemo dušu našega brata Maria u ruke anđela Božjih, neka ga odvedu pred lice Svevišnjega!
Neka slavi Gospodina sa svojom gitarom i anđelima i arkanđelima i nebeskom vojskom neka pjeva svojem Gospodinu! Kao nekad sa nama
Tvoja braća i sestre, Ruah Adonai

pok. Mario Škorić