Što je zavjet? Kako ga učiniti? I što kad zaboravimo izvršiti zavjet do kraja? Na ova pitanja odgovara hrvatski filozof i teolog, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu fra Ivan Macut, a prenosi Book.hr

Što su zavjeti?

Naš se život sastoji od mnogobrojnih te često puta nepredvidivih pa i neželjenih životnih situacija. Na te životne situacije najčešće ni sami ne možemo utjecati niti mnogo toga promijeniti. One nam, nadalje, pokazuju samo koliko smo kao ljudi slabi, ograničeni i podložni različitim utjecajima izvan nas te da, koliko god nam se činilo da kontroliramo svoj život, ipak, mnogo toga, a ponekad i ono najvažnije u našim životima, ne ovisi o nama i našim željama i nastojanjima. Kada se radi o nepoželjnim izvanjskim životnim situacijama – kao što su: nesreće, prirodne nepogode, ali i one koje su u nama, poput: teških bolesti, događaja vezanih uz živote naših najbližih, tj. najužih članova naše obitelji i sl. – onda često, zbog toga što sami ne možemo učiniti mnogo toga, a najčešće i ništa, posežemo u svijet duhovnosti i dajemo zavjete Bogu ili nekom od „moćnijih” svetaca. Crkva od davnine poznaje zavjete. Možemo ih podijeliti na javne redovničke zavjete i privatne, tj. osobne zavjete Bogu.

Osobni zavjeti Bogu

U ovom razmišljanju želimo nešto više reći o onoj drugoj vrsti zavjeta, a to su osobni zavjeti Bogu, na koje nas potiču teške i nepredvidive životne situacije. Potrebno je znati da ova vrsta zavjeta nije strogo rezervirana samo za vjernike laike i rješenje njihovih teških životnih situacija nego za njima posežu i već javno zavjetovani redovnici i redovnice, te klerici u Crkvi. To su, dakle, zavjeti koji su mnogo širi i zahvaćaju mnogo veći broj osoba nego redovnički zavjeti koji su ipak ograničeni na manji broj osoba koji ih polažu i koji onda po njima žive u svakodnevnom redovničkom životu izvršavajući te zavjete i po njima se na dublji način posvećuju samome Bogu i služe mu u Katoličkoj Crkvi. Uvjerenja sam da ne postoji ni jedan odrasli vjernik koji nikada u životu nije nešto zavjetovao Bogu. 

Kada se taj zavjet ispuni, osjetili smo kako je Božja ruka nad nama. 

Osobno smo se mogli uvjeriti kako nam je Bog blizu, kako nas čuje i kako nam pomaže. Ispunjenje takvih naših molitava sigurno podiže našu vjeru i osnažuje nas za naš daljnji vjernički život i hod u vjeri. To su trenutci u kojima se lijepo osjećamo u vjeri i kao vjernici, znajući da svoj život prepuštamo Bogu koji je živ i kojemu je stalo do nas i naših problema do te mjere da nam je spreman pomoći. Takvo iskustvo imaju mnogobrojni kršćani i rado ga svjedoče svojim bližnjima i zajednici kojoj pripadaju.

Majka Božja od Kamenitih vrata s brojnim zavjetnim pločicama na zidu

Sigurno da strah i želja za božanskom zaštitom u izvanrednim situacijama mogu itekako potaknuti osobu da Bogu položi svoj zavjet, tj. da obeća Bogu da će nešto izvršiti, duže vremena raditi neku težu pokoru, činiti djela milosrđa i sl., ako Bog njemu osobno ili onome za koga se zavjetuje, učini čudo i napravi po njegovim željama i očekivanjima. Takvi se zavjeti daju Bogu ili svetcima i kada se pred nama nalaze teži ispiti na fakultetu, ili na drugim područjima, kada nešto izvanredno želimo dobiti ili ostvariti i sl. Doista, mnogobrojne su životne situacije u kojima osoba poseže za ovim duhovnim darom u Crkvi i polaže svoje osobne zavjete. Mogli bismo reći kako i olako posežemo za zavjetima Bogu i kod manje važnih životnih situacija jer smatramo da će nam upravo zbog toga što smo se zavjetovali, Bog lakše i brže ispuniti naše molitve i želje. Međutim, problem je što zaboravljamo na ono što je jako bitno kod davanja zavjeta Bogu: oni se moraju izvršiti!

Što kad „zaboravimo” izvršiti svoj dio zavjeta?

Zna se, nažalost, dogoditi da osoba položi zavjet Bogu, dobije ono za što se zavjetovala i onda vrlo brzo „zaboravi” na svoj dio zavjeta i ne ispuni ga do kraja. Na taj način svjesno kršimo zavjet koji smo dali Bogu. Ovo nikako nije dobra praksa i u tom pogledu potrebno je biti izrazito oprezan da ne budemo oni koji Boga žele prevariti i igrati se s njegovim uslišanjima naših molitava. Razlog naših odustajanja ponajviše se nalazi u težini zavjeta koji smo dali. Naime, u izvanrednim i teškim životnim situacijama čovjek vrlo lako dâ teška obećanja Bogu, ne bi li ga Bog prije čuo i uslišao njegovu molitvu. S jedne strane, može se razumjeti poteškoća kasnijeg izvršenja tog zavjeta, ali s druge pak strane, treba biti svjestan da ako nam je Bog uslišio tu molitvu i našu želju, onda moramo učiniti sve što je u našoj moći da i mi održimo svoj dio zavjeta jer zavjet uvijek uključuje i našu želju (potrebu, ono za što molimo), tj. Božje uslišanje istoga te naš odgovor, tj. izvršavanje našeg obećanja koje smo dali Bogu.

Mladi na tradicionalnom hodočašću u Mariju Bistricu

Imajući sve ovo u vidu, kod našeg idućeg zavjetovanja Bogu ne dopustimo da nas zavara i zavede teškoća životne situacije u kojoj se nalazimo. Ma koliko teška ona bila, nemojmo zavjetovati Bogu ono što nećemo moći izvršiti. Sigurno je da naša spremnost na dugotrajno izvršavanje teških pokorničkih i drugih djela pokazuju svu silinu naših želja da nam Bog nešto usliši, ali budimo svjesni da ono što Bogu obećamo trebamo i ispuniti. U protivnom varamo Boga i poigravamo se s njim. Mnogo je bolje ne davati nikakve zavjete Bogu, nego ih olako davati, a onda ih ne izvršavati. Zaboravljamo da će nakon jedne teške situacije, doći i druga te da ćemo opet posegnuti za zavjetima nadajući se da će nas Bog uslišiti, a nismo izvršili ni onaj raniji zavjet. Tako tijekom vremena nakupljamo brojne neizvršene zavjete Bogu i nosimo ih sa sobom kroz život. Nikakva životna situacija, ma koliko bila teška, ne opravdava nas da dajemo olako obećanja Bogu, koja kasnije nećemo izvršiti.

Kada se budemo pripremali za iduću ispovijed potrebno je malo zastati te promisliti postoji li i u mom životu slučaj, ili više njih, kada sam se zavjetovao Bogu ili nekom svetcu, a svoj zavjet nisam izvršio do kraja. Ako ima takvih slučajeva, potrebno je to pred svećenikom ispovjediti i za to se u valjanoj sakramentalnoj ispovijedi iskreno pokajati.

Što se sve možemo zavjetovati, a što ne?

Ako poznajemo sami sebe, svoju volju, ustrajnost i snagu koju imamo nad svojim životom i mjeru u kojoj sami sebi možemo nešto nametnuti da izvršimo, onda u skladu s tim možemo i odrediti zavjet koji će biti dovoljno težak, ali opet ne i previše lagan, i takav zavjet potpuno svjesno dati Bogu. Osim toga, ne možemo zavjetovati nešto što kao vjernici već trebamo izvršavati. Tako se ne mogu zavjetovati Bogu da ću svake nedjelje ići na svetu misu, kad to ionako trebam izvršavati. Ne mogu se, nadalje, zavjetovati, da neću više krasti, kad to svakako ne smijem raditi i sl. Zavjet je u biti nadogradnja na naš već postojeći vjernički život te na Božje i crkvene zapovijedi. Tako se mogu zavjetovati da ću svakodnevno pohađati svetu misu ili da ću još teže postiti, npr. o kruhu i vodi, ili da ću uz petak postiti i ne mrsiti i utorkom ili još nekim drugim danom. Moguće je zavjetovati i to da ćemo hodočastiti, pa i pješke, u neko udaljeno svetište i sl. Dakle, potrebno je na ono što je već prisutno u našem vjerničkom životu, nadograditi naš zavjet Bogu.

Hodočašće Gospi od Velog Sela

Nadalje, nije bit zavjeta samo da mi od Boga nešto dobijemo nego nas ti naši osobni zavjeti još i više posvećuju i približavaju Bogu i oblikuju naš život na još dublji način nego što je to do sada bilo. Ako zavjete shvatimo na ispravan način, onda se neće dogoditi da izgubimo vjeru i ljubav prema Bogu, ako nam Bog ne usliši naše molitve, nego ćemo još i više narasti u našoj vjeri i ljubavi jer ćemo ga moliti da možemo prihvatiti njegovu volju, a ne nametati svoju volju i svoja rješenja kao jedina ispravna.

Svaki zavjet koji je ispravan približava nas Bogu i produbljuje naš osobni odnos s njim.

Nemojmo se kod svojih zavjeta usredotočiti samo na Božje uslišanje svojih potreba nego se usredotočimo na svoju vjeru koju imamo u Boga da smo mu spremni obećati i teža pokornička djela jer vjerujemo da je on Bog koji je živ i koji nas ljubi.

Dopustimo mu da on u svojoj svemogućnosti i neizmjernoj ljubavi koju ima prema nama odluči što nam je najpotrebnije, a mi u vjeri to spremno prihvatimo”, piše fra Ivan Macut.