Pravu liturgijsku službu vrše također poslužitelji (ministranti), čitači, tumači i koji pripadaju zboru pjevača. Neka stoga svoju zadaću vrše takvom iskrenom pobožnošću i urednošću kakva dolikuje tako značajnoj službi i kakvu Božji narod s pravom od njih zahtijeva. Stoga ih treba, svakoga na svoj način, brižljivo uvesti u duh bogoslužja i poučiti da svoje zadaće obavljaju pravilno i uredno, prenosi Župa Svih Svetih Aladinići (konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium” 29.)

Možda se najbolji opis što je ministrant nekome tko nije vjernik nalazi u samom imenu “ministrant”. Ime je to koje proizlazi iz latinske riječi koja znači služiti. To su dječaci, mladići, djevojčice ili djevojke koji žele svoje mladenačke snage staviti u službu Bogu pomažući svećeniku u bogoslužju. To su mlade duše koje žele nesebično služiti Bogu, bolje upoznati Boga i ugraditi ga u svoje živote preko pomaganja svećeniku u njegovoj službi, i tako ujedno rasti kao vjernici i ljudi u svim vjerničkim i ljudskim vrlinama.

Vjerojatno će većina vjernika potvrditi da je oltar siromašan bez ministranata koji asistiraju i pomažu svećeniku te liturgiji daju živost koju nosi to rano životno doba. Ta činjenica posebno dolazi do izražaja u manjim i raseljenim župama gdje nema mnogo vjernika pa se nedostatak ministranata posebno uočava. Osim što pomažu župniku i animiraju misna slavlja, vrijeme ministriranja je često i prva stepenica k duhovnom zvanju. Mnogi svećenici će reći kako su prvi put ministrirajući osjetili poziv u odabiru svojega životnog puta…

Oni su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi. Oni su uvijek tu da svojom prisutnošću budu pomoć, utjeha, ali i radost i veselje, ne samo svećeniku, već i cijeloj vjerničkoj zajednici. Oni su i zajednica nade jer djeca su budućnost župe i naroda, ali i nade da će uvijek biti onih koji će se odazvati na poziv Gospodina koji zove u sveta duhovna zvanja. Oni su zajednica nade za buduće svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje ili pak zauzete vjernike laike u Kristovoj Crkvi.

Dobrog ministranta moraju resiti i ove osobine:

1. Revnost za slavu Božju. Tko hoće biti ministrant ne smije ga voditi želja za isticanje. Nego iskrena nakana da doprinese uzvišenosti i ljepoti službe Božje. Sve što god radi neka bude na veću slavu Božju.
2. Poslušnost i poniznost. Dobar ministrant je poslušan u svemu. Spremno i bez mrgođenja prihvaća svaku obavezu. Neće u posluživanju tražiti da sebe istakne, jer zna da i najmanjom službom slavi Boga.
3. Čistoća duše. “Na goru gospodnju smije uzaći samo onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno”. Poslužitelj oltara mora nastojati da bude svet. Zato će se ministrant čuvati svakog grijeha, a ako teže sagriješi čim prije čisti dušu u ispovijedi.
4. Strahopoštovanje. Ne samo prema Bogu. Već i prema svemu što je povezano sa službom Božjom ministrant treba osjećati najdublje štovanje. Nadasve prema Isusu u svetohraništu.
5. Urednost i točnost. Ako se igdje mora držati red i točnost, potrebno je kod mise. Ministrant ne smije dopustiti da se na njega čeka. Svoju službu ima obavljati savjesno. Sve što je za slavu Božju mora biti za nj veliko i važno.
6. Prijateljstvo. Među ministrantima treba vladati duh bratske ljubavi i povezanosti. Nitko ne smije biti zapostavljen. Dobro je kada prijateljstvo iz crkve prenesemo na ulicu i kućama. Lijepo je ako se nastavimo družiti i izvan crkvenog prostora.
7. Marljivost. Poslužitelji oltara moraju biti najvrjedniji učenici u školi, a napose u vjeronauku. Izvan crkve trebaju čitati vjerske knjige i časopise.