Svecima je Bog bio središte života, prema komu su bile usmjerene njihove misli, riječi i djela, piše Svjetlo riječi. Bog je bio njihova nada, utjeha i snaga, radost, cilj i smisao njihova života. Oni su se uživjeli u njegovu prisutnost, uvjereni da ih gleda, sluša i ljubi, bili su sigurni da će poslije zemaljskog života s njime i u vidljivoj zajednici živjeti kroz čitavu vječnost, jer bi život bez njega u vječnosti značio vječni očaj. To bi Bog trebao biti i nama jer smo i mi pozvani na svetost.

Da bismo uspostavili kontakt s Bogom, za njega i s njime živjeli, potrebna nam je vjera

Što znači vjerovati u Boga?

Da bi nam Bog bio sve, potrebno je najprije da ga upoznamo iz njegove objave sadržane u Svetom pismu. Ta nam objava kaže da je Bog savršeno biće, savršena dobrota i svetost, ljepota i mudrost, sveznanje, svemoć i sveprisutnost. Za takva se Boga nije teško oduševiti i u njega zaljubiti. Ipak nam činjenica da se Bog ne vidi pričinja najveću poteškoću. Da bismo uspostavili kontakt s Bogom, za njega i s njime živjeli, potrebna nam je vjera.

Što znači vjerovati u Boga? Znači biti uvjeren da osim našega vidljivog svijeta, naše materijalne stvarnosti dostupne našim osjetilima, postoji još jedan nevidljivi svijet, duhovna bića zvana anđeli, a najveće je duhovno biće Bog koji je stvorio i duhovni i materijalni svijet. Taj je Bog stvorio i čovjeka, dao mu upute kako će živjeti i sudit će mu po načinu njegova života.

Vjera nije ista kod djeteta, mladića, zreloga čovjeka i starca

Vjera nije ista u svim životnim dobima

Možemo li se sjetiti svoje djetinjske vjere? Jedna njemačka učiteljica priča: “U dječjem vrtiću pričala nam je časna sestra da Bog šalje svoga anđela čuvara na desnu stranu naše spavaće postelje, pa se meni činilo da ga čujem kako diše”. Vjera nije ista kod djeteta, mladića, zreloga čovjeka i starca. Romano Guardini, filozof i teolog kaže: “Što više starim, otkrivam da je sve tajnovitije pa i u vjeri. Srećom, navikao sam se živjeti sa tajnom”.

Zašto postoje stvari, zašto nestaju? Znanstvenici kažu da svemir nije vječan, nije ga bilo i opet ga neće biti. Što kazati o tom svemiru koji se nalazi između dva nepostojanja? Samo to da njegovo postojanje pretpostavlja postojanje bitka koji je izvan njega i različit od njega. Ako je svemir, naša stvarnost, vremenska i ima svoj početak, tada uzrok te stvarnosti mora biti nadvremenski ili bezvremenski, nadilaziti prostor i vrijeme i imati uzrok svoga postojanja u samom sebi.

Uzaludno je tvrditi da su ta iskustva samo subjektivni doživljaji poremećene psihe ili jednostavno halucinacije, jer su činjenice uporne i protiv njih ne pomažu teorije

Oslonac vjere u Boga

U svemiru se, ili recimo u prirodi, susrećemo s matematičkim čudom s najpromjenljivijim normama, na kojima svemir počiva, inače bi bio kaos. U svemiru ne vlada kaos, neki nesređeni ples atoma, nego red, a taj nas red vodi uzroku i cilju toga svemira koji je izvan njega. Dobro kažu neki znanstvenici i filozofi da nam čitav svemir na hijeroglifski način donosi poruku koju nam Bog šalje o samom sebi. A jedan teolog kaže: “Stvorenja su zastor iza koga nas gledaju oči koje nas ljube, to su oči nevidljive stvarnosti, Božje oči. Ne možemo uvijek biti u crkvi, ali sva su stvorenja, pa i ljudi, Isusov tabernakul. Istina, kad se radi o ljudima, taj je tabernakul često prazan, nema u njemu božanskog gosta, iako on želi tu biti”.

Drugi oslonac vjere u Boga jesu iskustva s duhovnim svijetom i Bogom. O tim iskustvima govori Biblija od Abrahama do svetog Pavla, koji kaže da je bio uznesen u nebo. O tim iskustvima pričaju svi sveci, naročito mistici. U ta iskustva spadaju i čudesa i vizije. Uzaludno je tvrditi da su ta iskustva samo subjektivni doživljaji poremećene psihe ili jednostavno halucinacije, jer su činjenice uporne i protiv njih ne pomažu teorije. Na osnovi takvih iskustava ljudi svih vremena i kultura u većini su vjerovali ili barem naslućivali da postoji duhovna stvarnost moćnija i stvarnija od naše koju su neki ljudi iskusili i na neki način doživjeli.

Objavu Boga Isus Krist dokazao je svojim čudesima, a najveće čudo, njegovo uskrsnuće poslije strašne smrti na križu, konačno je potvrdilo i njega i njegovu objavu

Vjera je dar Božji

Najsigurnije Božju stvarnost svjedoči Isus Krist, veliki učitelj i utjelovljeni Bog. Objavu Boga dokazao je svojim čudesima, a najveće čudo, njegovo uskrsnuće poslije strašne smrti na križu, konačno je potvrdilo i njega i njegovu objavu. Čudo uskrsnuća dobro je potvrđeno nastankom kršćanstva koje nikad ne bi nastalo da je razapeti čovjek ostao mrtav u grobu.

Možemo kazati ovako. Nema nijednoga razloga da ne vjerujemo u Boga u duhovni svijet. Naprotiv, ima mnogo razumnih razloga vjerovati da postoji duhovna realnost koju je stvorio Bog kao što je stvorio i naš svijet.

Vjerovati znači stajati pred Bogom licem u lice, ali u tami

Vjera je dar Božji koji dobivamo na krštenju. A zatim dođe vrijeme kad naš razum traži razumski oslonac vjere. Bog nema ništa protiv toga, on se čak tome veseli i svojom milošću djeluje na naš razum kad traži istinu. Ipak je naša vjera često na kušnji. Jedna svetica kaže: “Vjerovati znači stajati pred Bogom licem u lice, ali u tami. Posjedovati ga, ali u mraku. Ipak je lijepo za vrijeme noći vjerovati u svijetlo “Jedan teolog kaže ovo: “Ima u božanskim istinama dovoljno svjetla da možemo razumno vjerovati, ali ima i dovoljno tame da naša vjera bude zaslužna krepost”.

Za neke se ljude kaže da vjeruju kao da gledaju. To su najčešće ljudi koji su već imali neko iskustvo s Bogom. Vjera raste kad se po njoj živi. To potvrđuje Isus kad kaže: “Tko čini istinu dolazi k svjetlu”.