Na današnji se dan u Kraljevini Jugoslaviji – između I. i II. svjetskog rata – slavilo Ujedinjenje. Skupina hrvatskih političara iz tzv. Narodnog vijeća pošla je 1918. predati Hrvatsku u vlast srpskom kralju Karađorđeviću. Ne ulazeći u razloge koji su ih na to naveli, istina je da ih za taj čin nije ovlastio hrvatski narod. To nije bilo izglasano u Hrvatskom saboru niti je o tome održan referendum.

Stjepan Radić ih je upozorio da idu “k’o guske u maglu”. Srpski je kralj prihvatio njihovu ponudu, ali Jugoslavija nije mogla postati zakonitom državom. Iz toga slijede mnoge nesreće koje su Hrvati i drugi nesrpski narodi doživjeli u toj kraljevini, zatim u II. svjetskom ratu, također nakon toga rata kad se kraljevina pretvorila u republiku. I kad se u krvi morala raspasti.

Na današnji dan 1971. diktator Tito ugušio je baš u Karađorđevu, ne srameći se što samo ime toga mjesta podsjeća na Karađordeviće, Hrvatsko proljeće, slomio hrvatske nade i pokušaje da u diktaturi ipak prošire prostor demokracije.

Tito je došao na vlast zlorabeći slobodarske težnje naroda, a voljom velikih sila koje su pobijedile u II. svjetskom ratu. Njegovu vladavinu narod nije imao prilike ozakoniti.

Danas treba razmišljati o demokraciji. Koliko god ona bila u svijetu izopačena i zlorabljena, nema drugog načina da narod sam o sebi odlučuje. A sve što se o sudbini naroda odlučuje bez toga naroda, po sebi je nezakonito. U prošlosti to nije bilo razvidno, jer su se kraljevi smatrali vlasnicima država.

Danas je i Katoličkoj Crkvi jasno da, osim demokracije, nema puta do zakonitosti. Volja naroda je svetinja koja se štiti pravednim izborima. Manipulacije s izborima nisu, s obzirom na posljedice, manji zločini od onih ratnih.

Skenirani članak iz Jutarnjeg lista