Mašina je rođen 1927. godine u pobožnoj obitelji čiji su roditelji Ivo i Marica rodili devetero djece. Mašinu je UDBA u više navrata onemogućavala diplomirati na studiju povijesti u Zagrebu na kojem je bio najbolji student u generaciji, a profesor ga je vidio kao svoga nasljednika na katedri povijesti. Zbog domoljubnih stavova uhićivan je više puta od 1954. do 1957. godine. Godine 1959. osuđen je na 15 godina zatvora. Komunisti su osudili i Ivinog brata Veljka, a njihov brat Melkior završio je na hrvatskome Križnom putu.

Izlaganje “Ivo Mašina – kazna za nacionalnu svijest” održao je dr. Zlatko Begonja.

“Vrijeme u kojem je Mašina bio uznik je vrijeme razotkrivanja, njega kao osobe koja je bila utamničena, ali i onih koji su učinili sve da bi ga uhitili i odveli na odsluženje kazne. Vrijeme razotkrivanja je i danas. To se ponavlja u ciklusima. Povijest se zaista ponavlja. Razumni je slušaju i od nje uče, a drugima je jako teško pomoći. Zaista smo u stalnim kušnjama. Zato je potrebno prisjećati se osoba poput Mašine kao putokaza koji će nam pokazati kako bismo se i mi trebali ponašati”, rekao je dr. Begonja, istaknuvši da je Mašina bio politički zreo i jaka osobnost, unatoč teškoćama.

Mašina nije izbjegavao sukob i nije se skrivao

“Nije pokazivao strah niti je bio sklon oportunističkom ponašanju, nego je svoja stajališta izlagao jasno i odlučno, svjesno ulazeći u izričajne sukobe s represivnim i pravosudnim tijelima jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnog režima. Nije svoje mišljenje zadržavao za sebe, nije bio sklon ne opirati se, nije imao savitljivu kralježnicu i nije slijedio logiku pristajanja na izvanjsku pokornost. Mašina i njegov slučaj bio je predviđanje događaja koji su svoje okončanje imali u ostvarenju i njegovog sna, samostalne i demokratske Hrvatske”, poručio je dr. Begonja.

“Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kad se provodilo nametanje i učvršćenje komunističkog totalitarnog režima u Jugoslaviji, stoga i u Hrvatskoj, brojni su primjeri obračuna narodnih vlasti s vojno poraženima i s političkim, odnosno ideološko –svjetonazorskim neistomišljenicima. Osobito su bili na udaru svi koji su u intelektualnom smislu mogli novim strukturama vlasti i njihovim društvenim određenjima biti glavnom smetnjom u imperativnoj provedbi zadanih doktrinarnih ciljeva.

Važno je naglašavati slučaj hrvatskog stradalnika Ive Mašine koji je ostao vjerodostojni pokazatelj djelovanja i odnosa novouspostavljenog režima prema pojedincima koji su ustrajavali na očuvanju vlastitog ljudskog, moralnog, intelektualnog i političkog integriteta.

Optužnica za “djelovanje protiv naroda i države”

Prema dostupnoj dokumentaciji, po optužnici Okružnoga javnog tužiteljstva za grad Zagreb, Okružni sud u Zagrebu je 3. studenog 1954. godine presudio prvooptuženom Ivi i drugooptuženom Veljku Mašini da su “krivi za poticanje prijatelja na političko djelovanje s nacionalnih pozicija odnosno, kako je to sud okvalificirao – ustaških, što je smatrano opasnim djelovanjem protiv naroda i države”.

Veljko Mašina je okrivljen jer je 1954. godine s još 14 studenata posjetio grob Ante Starčevića, a u jednom stanu je pjevao hrvatske pjesme. Prvog izdržavanja kazne Ivo je oslobođen 28. prosinca 1955. godine, uz napomenu: “Dosta je miran i povučen, iako duševno pokvaren. Pošto je imenovani izjavio da će nastaviti studije, nije mu potrebno zaposlenje, ali smo mišljenja da se nad istim vodi kontrola, da ne bi nastavio svoje neprijateljsko djelovanje.”

Drugi put je “zbog djelovanja protiv naroda i države” Ivo Mašina s još 15 osoba (slučaj Rudi Jerak i drugi) pritvoren 15. srpnja 1959. godine, a presuda je izrečena 27. siječnja 1960. godine. Optužen je da je rušio političke i ekonomske odnose u FNRJ te da je želio uspostavu nacionalne i slobodne države Hrvatske “koja bi obuhvaćala granice bivše okupatorske Nezavisne Države Hrvatske”. Osuđen je na strogu kaznu od 11 godina, no preminuo je na njenom odsluženju. Naime, u KPD Stara Gradiška Ivo je premješten 7. prosinca 1960., a 20. studenog 1961. preminuo je u samici, u 34. godini života.

Predavanje nadbiskupa Puljića o Merzu, Bulešiću i Mašini

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić na skupu je održao izlaganje “Hrvatski mladenački trolist početkom 20. stoljeća – Ivan Merz, Miroslav Bulešić i Ivo Mašina”. Nadbiskup je istaknuo da su sva trojica umrli u zenitu mladosti, dvojica mučenički: Bulešić i Mašina, a Merz zbog bolesti. Nisu živjeli u istom desetljeću. Kad je umro Merz, Mašina je imao jednu, a Bulešić 8 godina. Zaista su velikani našeg prošlog stoljeća, mladići koji su uzor današnjoj mladosti“ istaknuo je mons. Puljić, rekavši da su sva trojica u vremenima kušnje i krize uporište i snagu imali i ukorijenjeni su bili u tropletu obitelj, Crkva i narod.

„Nijedan od navedene trojice nije bio obiteljski čovjek. Bulešić je izabrao svećeništvo. Merz i Mašina imali su nakanu zasnovati obitelj, ali životne okolnosti i problemi su ih u tome omeli. No, sva trojica su bili svjesni da “povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji” koja je u središtu Božje, a trebala bi biti i u središtu ljudske pozornosti. Sva trojica bili su svjesni važnosti obitelji. Bili su zahvalni Bogu da su odrasli u obitelji. Mašina je bio zahvalan za ono što je primio u obitelji i to je njegovao”, istaknuo je mons. Puljić, rekavši da je i “Bulešić jako volio svoje roditelje, ali bio je svjestan poziva da ga Bog odvaja od obitelji, da ga učini predvodnikom veće obitelji. Kakva svijest o odabranju i Božjem poslanju!” istaknuo je mons. Puljić.

Snaga je u zajedništvu, ponajprije obiteljskom

Sva trojica bili su svjesni i Crkve, Božje institucije u kojoj su krštenjem urasli u mistično Tijelo Kristovo. Zajedništvo je bitna odlika obitelji i Crkve. I to su sva trojica živjeli.

Kako smo daleko od ideala zajedništva? Da Ivo nije imao takvu svijest, zar bi bio tako idealan mladić? Zahvalni smo za njegove spoznaje koje i nas obogaćuju. Ivo je imao takve spoznaje o Crkvi, imao je osjećaj i spoznaje o sakramentima, Svetom Pismu, obitelji, molitvi. Nije studirao teologiju, a mogao bi biti profesor teologije. To Otajstvo on je negdje osjetio i uživio se u njega i živio je od njega. To je osjetio u obitelji i Crkvi. Sva trojica voljeli su Crkvu i čeznuli su za mirom koji im je euharistija donosila. Postali su svjedoci ljubavi prema Crkvi i njenim sakramentima”, rekao je mons. Puljić.

Ivo Mašina ne smije biti prepušten zaboravu.

“Mašina je živio za misu i od euharistije. I Merz je, nošen žeđu za Isusom, sav svoj program sveo na tri riječi – Euharistija, Žrtva i Apostolat. To je bio njegov program života, to ga je nosilo”, naglasio je mons. Puljić, istaknuvši da su sva trojica bili inteligentni, pobožni i otvoreni Duhu. “Pokazali su visoki stupanj humanosti, vrsnosti i hrabrosti. Bili su nošeni idealima izgradnje svete Crkve te boljeg društva. Ivo se nije dao zavesti ni slomiti prijetnjama, zastrašivanjem i progonom totalitarnog komunističkog sustava u kojem je živio 16 godina.

Sjećanje na Mašinu čuva osnovna škola koja nosi njegovo ime

Njegov nacionalni osjećaj i ljubav prema obitelji i Crkvi u kojima je primio katolički odgoj, a koji su mu pomogli steći zdrave kršćanske i humanističke stavove, bili su smetnja komunističkim moćnicima. Zato su činili sve da ga unište. Pao je kao mučenička žrtva i postao putokaz, a vrijednosti za koje je živio i umro nose pečat neuništivosti” poručio je mons. Puljić. Stoga je nadbiskup Ivi Mašini posvetio i Katoličku osnovnu školu u Zadru, odredivši da dan njegove smrti bude Dan škole, “kad će se moći govoriti o temama i idealima za koje je živio taj divni katolički i hrvatski vitez”.

Pokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa je prigodom prijenosa zemnih ostataka Ive Mašine u grobnicu na Školjiću rekao: “Čovjek koji se bori za oživljenje i očuvanje istine i vjere ne može umrijeti. Ivina intelektualnost, spretnost i – najvažnije – ljubav, zrna su iz kojih se naposljetku rodila sloboda.”

Posmrtni ostaci Mašine preneseni su 1998. godine na groblje uz franjevački samostana na Školjiću. Više o ovom velikanu hrvatske misli i duha može se pronaći i u knjigama “Ivo Mašina: Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku” koju je 2002. izdala Družba Braće hrvatskog zmaja – Zmajski stol u Zadru i u knjizi “Tako su komunisti sudili: Hrvatski politički zatvorenici zadarskog područja” iz 2015., autora Bruna i Domagoja Zorića.