Središnje slavlje euharistije predslavio je župnik susjedne Župe Uzvišenja svetog Križa u Lukarišću vlč. Tomislav Kralj.

Vlč. Kralj u homiliji je podsjetio na važne odrednice iz života sv. Martina, od rođenja u Mađarskoj početkom 4. stoljeća, preko vojne službe do susreta sa siromahom kojemu je dao polovicu svoga plašta.

„Imati osjećaj za druge i primjećivati oko sebe potrebite temeljni je zadatak svakog vjernika i čovjeka!“

“Slobodno možemo reći da je sv. Martin jedan od najpopularnijih i najpoznatijih svetaca iz perioda prvog tisućljeća Crkve. Kažu – prvi proglašeni svetac koji svoju svetost nije priskrbio mučeništvom nego pobožnim životom. Prisjetimo se stoga, ukratko nekoliko važnih odrednica iz njegovog života, a onda potaknuti porukom Božje riječi koja nam se danas naviješta, pokušajmo uvidjeti što nam sv. Martin želi poručiti”, potaknuo je vlč. Kralj okupljene vjernike.

“Sv. Martin rođen je oko 316. u današnjoj Mađarskoj gdje mu se otac doselio u službi rimskog časnika. Iako protivno vlastitoj volji, postao je vojnik i časnik po želji oca koji ga je i nazvao Martin što je umanjenica od rimskog boga rata- Marsa. Sasvim sigurno otac mu nije očekivao da će mu sina povijest pamtiti po djelu milosrđa, a ne ratnim uspjesima. To je djelo milosrđa postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Zapis o toj zgodi kaže da se jedne hladne zimske noć časnik Martin, a koji je tek počeo upoznavati vjeru i Krista, vraćao s dužnosti u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamolio ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao novca ni bilo što drugo da mu daruje. Tada mu je napamet došlo da svoj široki časnički ogrtač odsječe mačem i podari promrzlomu siromahu. Sljedeće noći ugledao je Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. Čuo je Isusa kako je govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem.” Tim je riječima Isus ponovio onu svoju pouku iz Evanđelja: “Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, to činite meni”.

Imati osjećaj za druge i primjećivati oko sebe potrebite temeljni je zadatak svakog vjernika i čovjeka!

“Svjesni smo da živimo u vremenu punom kušnje i izazova, u kojem nas sve želi uvjeriti da moramo uvijek sebe stavljati na prvo mjesto, samo o sebi voditi računa, sebi ugoditi, osigurati najbolje te paziti da se ne miješamo i ne zadiremo u živote drugih jer bi to moglo narušiti njihova tobožnja prava. Daleko smo i od toga da bismo u drugima pokušavali gledati Krista jer nam se to čini samo kao neka lijepa priča, a zapravo Mu nismo dopustili niti da se nastani u nama. Uz to, vode nas i ideje da je svatko sam kriv za vlastite probleme i poteškoće u kojima se našao, pa nam upravo takav svjetonazor onemogućuje da vidimo pravo stanje  stvari. Kako smo olako zaboravili da na ovom svijetu ne živimo samo mi, da nas je Bog sve stvorio na svoju sliku i da nas želi za svoje suradnike i to one koji trebaju biti Njegove produžene ruke u konkretnim djelima ljubavi?”, upitao se.

Krunica/Foto: Dario Zürchauer

Život sv. Martina bio je obilježen i velikom i čvrstom vjerom u Boga!

“Upravo je sv. Martin u siromasima, u malenima i potrebitima prepoznavao Krista i to onog Krista siromašnoga, odbačenoga, prezrenoga, izmučena i raspeta. U tome ga je vodila nesebična ljubav za čovjeka koja je i bila pokretač njegova života. Ta djelotvorna ljubav koja nadilazi sve podjele, svjetonazore i ljudske obzire. Jedina podjela koju trebamo učiti i prakticirati od sv. Martina je ona da podijelimo svoju ljubav drugima. Zbog toga nas sv. Martin i danas pita kakav je naš odnos prema bližnjima, ali i društvu u kojem živimo, prema zajednici, mjestu, župi? Jesmo li svjesni da smo dio veće cjeline, krupnije slike, dio tijela Kristova – Crkve, a i društva općenito? Jesmo li svjesni da se kao takvi trebamo isticati u dobroti, čovjekoljublju, brizi, darivanju sebe u vremenu i trudu, svojih dobara prema mogućnostima, a ne toliko u danas naglašenoj individualnosti i samodostatnosti, gledanju vlastitih interesa i svog probitka! Da je sv. Martin, ili bilo koji drugi sveta, ovako živio i bavio se samo sobom i svojim potrebama – pa tko bi ga slavio ili mu se molio kako bi Bogu omilio?”

Prikazanje/Foto: Dario Zürchauer

“Život sv. Martina bio je obilježen velikom ljubavi prema čovjeku, ali i Bogu s kojim je u dugim molitvama i razmatranjima u tišini i samoći provodio puno vremena te je tako u srcu osjetio i duhovni poziv i ubrzo postao svećenik redovnik što je i svim srcem želio ostati do kraja svog života. No, Bog je s njime imao drugačiji plan pa je vrlo brzo po smrti biskupa sv. Hilarija bio po volji svih stanovnika grada Toursa izabran za biskupa. Martinu to nije bilo pravo i isprva se opirao tom izboru jer se smatrao nedostojnim te časti i službe. No, njegova poniznost i jednostavnost te svijest o prihvaćanju Božje volje pomogla mu je da upravo tu službu iskoristi za još bolje i konkretnije približavanje Boga ljudima te tako on postaje pravi pastir, čovjek koji ne štedi sebe za dobrobit povjerene mu zajednice. Čovjek koji malo govori, ali puno radi. Čovjek koji sluša i vjeruje u ljude koji su ga izabrali te ne daje lažna obećanja. Čovjek koji ima svoju vlast i poziciju, sredstva i upotrebljava ih za ono što bi u skladu s Božjim i moralnim zakonima trebalo upotrijebiti – za služenje!”, istaknuo je vlč. Tomislav.

Sv. Martin/Foto: Dario Zürchauer

“Sveti Martin svjedoči da ako hodamo s Bogom nikad nećemo znati kamo nas On može odvesti u životu. Možete prvo biti vojnik, a onda biskup. Također, pokazuje nam i da nisu uvijek potrebni veliki planovi, strukture, odbori, fondovi ili vijeća da bismo činili dobro i “zaradili” raj. Vidimo da se i siromah slučajno našao na putu. Mačem se dakle, mogu činiti dobra djela, primjerice odsjeći svoj plašt i dati ga siromahu, kao što se nožem može razrezati kruh.”, zaključio je na kraju svoje homilije vlč. Kralj.

Prikazanje/Foto: Dario Zürchauer