"Na koja god da sam vrata došao u životu, čak i kada bi ih prošao, znao sam da na tom mjestu neću ostati duže vrijeme. Te zimske večeri, došao sam na još jedna vrata, pitajući se samo jedno: "Zašto?" Tada to nisam znao, ali danas sam siguran. Zašto je danas toliko djece napušteno? Zašto su oni koji su jednom pred Bogom postali jedno, danas ponovno dvoje? Zašto je onaj političar uhvaćen u korupciji? Zašto je onaj službenik uhićen na graničnom prijelazu? Zašto se ona zajednica raspada?", svjedoči u snažnoj objavi na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice "Arka Korablja". Njegovu objavu donosimo u cijelosti.
Prije punih osam godina,
umoran od sramota,
gubitaka i promašaja,
u kasne noćne sate došao sam na Kamenita vrata.
Na koja god da sam vrata došao u životu, čak i kada bi ih prošao, znao sam da na tom mjestu neću ostati duže vrijeme.
Te zimske večeri, došao sam na još jedna vrata, pitajući se samo jedno:
„Zašto?“
Tada to nisam znao, ali danas sam siguran.
Zašto je danas toliko djece napušteno?
Zašto su oni koji su jednom pred Bogom postali jedno, danas ponovno dvoje?
Zašto je onaj političar uhvaćen u korupciji?
Zašto je onaj službenik uhićen na graničnom prijelazu?
Zašto se ona zajednica raspada?
.
.
Zato što čovjek ne zna što znači biti vjeran.
Zato što se nije učio biti vjeran svaki dan,
tamo u malom.
Tu večer, tamo na tim Vratima molio sam da mi se otvore još samo jedna.
Ona na koja ću nakon što ih prođem, doći ponovno.
I ponovno..
– „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se.” (Iv 10, 9)
Nekoliko dana kasnije, na poziv prijatelja, pojavio sam se na vratima jednog malog stančića.
Prije točno osam godina, pojavio sam se na vratima Arke.
Prvi put.
Bez identiteta.
Umoran od smrada duše.
Tolikih promašaja.
I od traženja.
Umoran od traženja Onoga koga nisam znao da tražim..
Te večeri,
dok sam stajao na tim vratima, imao sam čudan osjećaj.
Onaj koji nisam osjetio nikada prije.
Osjećaj da ne ulazim u prostor –
Nego u Osobu.
.
.
.
Osobu s kojom od tada igram igru skrivača.
Osobu koju se ne mogu umoriti tražiti.
Osobu koju mnogi traže samo u čudima i propuštaju pronaći u malenosti.
Tamo gdje je svaki dan.
Tamo gdje se sakrio od mudrih i umnih.
Tamo u jednostavnosti.
Tamo u posljednjem redu.
Tamo u onih vjernih.
Tamo u životu mojih prijatelja.
Tamo u životu moje nepokretne prijateljice s mentalnim teškoćama. Tamo u punom tramvaju u kojem je ponudila svoja invalidska kolica starijoj osobi. Tamo kada je duboko dirnuta, nakon tog trenutka svoje mjesto ponudila ostala polovica.
Tamo u životu mog prijatelja sa sindromom down kada je nakon razornog potresa, umjesto da ode van na sigurno, otišao u gornju sobu kako bi sa sobom ponio fotografiju na kojoj smo se nalazili nas dvojica.
Tamo u životu mog prijatelja sa sindromom down koji je zahvaljivao za život osobe koja se borila da se on ne rodi. Tamo gdje je susreo Isusa. I nakon nekoliko godina i sam zahvaljivao za svog sina. Rođenog s istim sindromom.
Tamo u životu mog prijatelja s mentalnim teškoćama koji cijeli život sluša kako ga ovaj svijet ne treba. Tamo u onoj njegovoj poruci koju sam pročitao kada sam se nedavno borio za kisik: „Matej, trebam te. Bog nas želi. Molim za tebe. Biti zdrav uskoro.“
Tamo u životu mog prijatelja s mentalnim teškoćama koji je svoju prvu plaću u životu darovao siromahu.
Tamo u životu mog prijatelja s mentalnim teškoćama koji je svoju plaću odbio primiti jer je imao želju da se moja povisi.
Tamo u životu mojih prijatelja s mentalnim teškoćama s kojima volim popiti radler.
Otići na koncert.
Kuhati ručak.
Smijati se.
Dijeliti bol.
– „Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ (Otk 3,19-20)
Sjediti za stolom.
Lomiti kruh.
Slušati ih.
Slušati.
Šutjeti.
I moliti.
Tamo u životu koji mi je darovan.
Tamo na onim vratima.
Tamo na onim Vratima.
Tamo gdje sam doživio jedno od najdubljih iskustava u životu.
Tamo gdje sam pola sata bio sam u sobi s osobom koja je agresivna, slijepa, nijema, gluha i s najvećim stupnjem mentalne retardacije.
Tamo gdje me uzela za ruku.
Držala ju nekoliko minuta.
A onda zagrlila.
I potpuno mirna, ostala još dvadeset.
Tamo gdje sam, kada se sve potpuno stišalo čuo Skrivačev korak.
Tamo gdje sam ga uspio uhvatiti.
Tamo gdje mi je otkrio tajnu.
Onu za kojom jedinom čeznem.
Gdje se skriva.
.
.
.
Tamo gdje mnogi kažu –
„Ma ne bi Bog valjda tamo.“ +