I nakon 40 i kusur godina jednako volim svoj posao, i možda čudno, i danas jednako uživam u pisanju i u čitanju knjiga, gledanju predstava, praćenju koncerata, posjetu izložbama kao i na početku novinarske karijere.

A bilo je to davno. Od djetinjstva sam voljela čitati i željela sam biti profesorica hrvatskog – družiti se s mladima i knjigama, a mililo mi se imati i dugo ferije ljeti i zimi. I kad sam svojima u Požegi poslala i 52. telegram, jer onda nije bilo mobitela, (tamo iz male Pošte u Savskoj, blizu Studentskog centra) da sam položila i zadnji ispit na Filozofskom fakultetu dragi Bog je za mene imao drugi plan.

Udala je glagol koji najbolje opisuje moj novinarski poziv – nema ni svetka ni petka, ni Božića, ni Uskrsa

Nakon odlično položenog zadnjeg ispita iz suvremenog hrvatskog književnog jezika pokojni profesor Krunoslav Pranjić pitao me gdje se vidim u budućnosti, a ja sam rekla da bi to ljeto na more i da mi treba lova. Sutradan me je pozvao na razgovor i rekao da se javim 13. srpnja u 13 sati na Radioteleviziju Zagreb u Redakciju kulture.

I tako sam se ja „udala“ za televiziju prije nego za svog supruga. Udala je glagol koji najbolje opisuje moj novinarski poziv – nema ni svetka ni petka, ni Božića, ni Uskrsa.

Trebalo je uskladiti obiteljski i novinarski život

Nisam nikad zažalila što je Bog za mene imao svoj plan – ne profesorsko nego novinarsko poslanje. Novinarstvo sadrži puno lijepih stvari i nosi sa sobom puno blagoslovljenih trenutaka. Jedan od njih je i onaj kada sam nakon dvije i pol godine rada kao vanjski suradnik primljena u stalni radni odnos na zagrebačkoj Televiziji. A kako i kada? Baš na Božić 1978. godine koji je u tadašnjoj Jugi bio radni dan. Odluku je donio, u to vrijeme vrlo važni, Zbor radnih ljudi RTZ-a. Nije li i to milost Božja!

Moja mama je uvijek govorila da ti Bog da onoliki križ koliki možeš nositi. Hvala na prilici za ovo svjedočanstvo, ali moram reći da moj križ nije bio baš lagan jer trebalo je uskladiti obiteljski i novinarski život i biti novinarka, supruga i majka.

Ono čim sam se ja bavila, a to je – kultura, svijet oplemenjuje i čini ga ljepšim, donosi neprocjenjivo bogatstvo života u kojem postajemo mudrijima, produhovljenijima, poniznijima nego što bismo bili kada bismo život sveli samo na zaradu i uspjeh. Susretala sam neke kojima je bljesak slave preko noći zavrtio glavom i obuzela ih je oholost, bahatost, umišljenost. Ja sam uvijek slušala Božji glas i za sebe odabrala ne trčanje na sto metara, nego maraton i u životu i u poslu.

Zadatke sam zdušno radila uz Božju pomoć

Ova kolumna nosi naslov „Kršćanin u svijetu“, a ja za sebe, hvala Bogu, s poniznošću mogu reći da sam svih svojih 42 novinarske godine bila kršćanka u svijetu. Moju uvertiru u svaki radni zadatak, a bilo ih je diljem svijeta, „Dragi Bože volim te i molim te pomozi mi“ čule su i Sidnejska opera, njujorški Metropoliten, londonski Covent garden, moskovski Boljšoj, bečki Musikverain i stotine kulturnih mjesta iz kojih sam izvještavala za Hrvatsku radioteleviziju.

„Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima“ kaže Biblija, a ja sam sve svoje zadatke, za koje volim reći da nisu radni nego emocionalni, zdušno radila uz Božju pomoć.

I onda kad mi je suprug ujutro početkom 90-tih odlazio na bojišnicu, a ja sam se te večeri i tužna i ponosna javljala za Dnevnik iz Lisinskog uoči koncerta u prigodi priznanja Hrvatske. Ili kad sam u montaži završavala reportažu s izložbe „Sveti trag“ koja je išla direktno u program HTV-a dok se u zagrebačku zračnu luku spuštao zrakoplov sa svetim ocem Ivanom Pavlom drugim.

Ponosna sam i na svoj radni zadatak kad sam iz Radio City Music Halla u New Yorku izvještavala o svjetskoj premijeri hrvatskog filma „Gospa“ Jakova Sedlara. Ili kad sam prije 15-tak godina pratila Teatar ITD na gostovanju u Caracasu. Već je tada Venezuelom vladalo opasno življenje, a glumice Ana Karić, Edita Majić i ja same pustim ulicama Caracasa u nedjeljno jutro idemo na misu.

Uvijek me nosila misao da dragi Bog od mene očekuje dobar posao. Za to, uvijek sam mislila, ne moram znati i umijeti sve, ali u okviru svojih mogućnosti dati najbolje od sebe. E, to mi je uvijek bio životni credo.