Zovem se Magdalena, imam 27 godina i dolazim iz malog mjesta Turčišća u Međimurju. Živim s roditeljima i sedmogodišnjim bratom Gabrielom. Od svojih vršnjaka razlikujem se po tome što sam slijepa od rođenja, ali to me ne sprječava da budem aktivna na društvenim mrežama, da odlazim u teretanu i na druženja u Udrugu slijepih Međimurske županije u Čakovcu.

Ispunjava me i čitanje knjiga i slušanje glazbe. Rođena sam i odrasla u Njemačkoj gdje sam pohađala školu za slijepu i slabovidnu djecu. U petom razredu s roditeljima sam se vratila u Hrvatsku i u Prelogu sam pohađala redovnu osnovnu školu. Bila sam dobro prihvaćena, ali je bilo i pojedine djece s kojima se nisam dobro slagala. Najbolje razdoblje u mom životu bila je srednja škola. Pohađala sam Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu, smjer upravni referent. Tamo su me svi vrlo dobro prihvatili. Moj srednjoškolski život ispunjavala su druženja s prijateljima iz razreda, npr. odlasci na kavu i koncerte, što mi u današnje vrijeme često nedostaje. Posjetila sam dosta koncerata s roditeljima, ali i s prijateljima iz srednje škole. Najdraži mi je bio koncert Plavog orkestra u Zagrebu. Općenito, slušam i domaću i stranu glazbu. Preferiram starije pjesme jer smatram da je nekada glazba bila bolja. U osnovnoj sam se školi i sama bavila pjevanjem, ali dolaskom u srednju školu morala sam se ispisati zbog školskih obaveza.

Nakon srednje škole odlučila sam upisati studij njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no, nažalost, nisam uspjela položiti matematiku na državnoj maturi makar sam njemački položila s odličnim uspjehom. Nakon godine dana čekanja otišla sam u Zagreb na devetomjesečnu rehabilitaciju u Centar „Vinko Bek“, ustanovu za slijepe i slabovidne ljude. Tamo sam stekla nova znanja, npr. kako se koristiti i kretati bijelim štapom. U nepoznatom prostoru uvijek idem u pratnji roditelja i ostalih članova obitelji. Na rehabilitaciji sam upoznala prijatelja Pavla iz Siska koji također ne vidi i s njim i danas komuniciram. Prijateljstvo je za mene jedna od najbitnijih stvari u životu.

Danas mi najviše nedostaje društveni život. U mojoj blizini nema puno ljudi s kojima se mogu družiti. Moja najbolja prijateljica zove se Ella, a dolazi iz Splita. Upoznale smo se preko Facebooka prije tri godine. Vidjele smo se i uživo i nadamo se da će se to ponoviti. Kao što sam već spomenula, volim čitati knjige, stoga mi je u udruzi najdraža aktivnost književni klub na kojem pričamo o raznim knjigama. Najviše volim čitati ljubavne i kriminalističke romane.

Prijavila sam se u Hrvatsku knjižnicu za slijepe u Zagrebu koja ima svoju internetsku stranicu s koje mogu skidati knjige u MP3 formatu. Aktivno se koristim računalom i telefonom na dodir. To funkcionira na način da sam instalirala program koji mi izgovara sve što piše na ekranu. Spomenula bih još da svakog četvrtka odlazim na katehetske susrete koje organizira Pastoral osoba s invaliditetom i njihovih prijatelja Varaždinske biskupije. Opisala bih se kao osobu koja se voli družiti, a uz to sam i skromna i emotivna osoba.

Za kraj bih poručila cijelom društvu da bude otvorenije prema slijepim osobama i drugim osobama s invaliditetom.