[DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU, 2021.]

Pitanje nekog mladoga čovjeka o tome što treba činiti da bi baštinio vječni život Isus koristi kako bi tog mladog čovjeka s ljubavlju pogledao i pozvao da ga slijedi, ali kako bi svojim učenicima i svima nama progovorio o pozivu i poteškoćama odaziva, a one su uvijek bogatstvo u nekom od svojih brojnih oblika.

Vodeći računa o tome da se nalazimo u godini „Obitelj Amoris laetitia, ali i nadovezujući se na prošlonedjeljno promišljanje o rastavi, želio bih se za početak zaustaviti na pozivu na brak i obitelj. I poziv na brak i obitelj je poziv koji u sebi uključuje Isusov radikalni poziv da ga slijedimo u ljubavi i služenju drugima. I u tom se pozivu nalazi sva ljepota onog Isusovog pogleda kojim on s ljubavlju gleda mlade ljude. Taj je Isusov pogled utkan u onaj pogled koji zaljubljene osobe upućuju jedna drugoj. Ipak, taj poziv ne počinje tad. On je plod procesa koji počinje puno prije, u okviru vlastite obitelji. Obitelj je prirodni ambijent u kojemu se otvaramo svom životnom pozivu. Od toga kakvu sliku obitelji vidim u vlastitoj obitelji, kakvi su mi se dojmovi o braku i obitelji utisnuli u pamćenje, najviše ovisi i buduća ravnoteža moje osobnosti i kvaliteta mog uključivanja u veliku crkvenu i društvenu zajednicu, a tim i odziv na onaj poziv koji Bog ima sa mnom, u Crkvi i društvu. Uz sve druge pozive, koji su često i unutar toga poziva, za veliku većinu nas taj se poziv pretvara upravo u poziv na brak i obitelj.

Za nas se kršćane taj poziv se uobličio u onaj temeljni poziv biti kršćani, a onda se nakon toga ostvaruje u različitim pozivima unutar tog poziva. Jedan od njih je i poziv na brak i obitelj.

Mladić kojega je Isus s ljubavlju pogledao i pozvao da ga slijedi nije prihvatio Isusov poziv. Otišao je žalostan od Isusa. Neodazivanje mladih ljudi na poziv koji im Bog upućuje se sve češće događa. Nekad je to posljedica nesposobnost razlučiti što je to na što ih Bog zove. Zato je potrebno postavljati pitanja. Danas imamo i s tim problema. Mnogi misle da sve znaju i ne postavljaju pitanja. Ipak, nije dovoljno samo postaviti pitanja i čuti odgovore. Potrebno se nakon toga i odazvati. Sve je više onih koji nemaju odlučnost ostaviti sve i odazvati se Isusu. U ovom konkretnom slučaju ne usuđuju se odazvati njegovom pozivu na brak i obitelj. Zašto je to tako? Uz okolnosti vremena u kojemu živimo i mnoge izazove koje to vrijeme sa sobom nosi, kao i njihovim posljedicama, rekao bih da je to i zbog nespremnosti prihvatiti svoj život kao poziv. A naš život jest poziv. I treba postati odaziv. Za nas se kršćane taj poziv se uobličio u onaj temeljni poziv biti kršćani, a onda se nakon toga ostvaruje u različitim pozivima unutar tog poziva. Jedan od njih je i poziv na brak i obitelj.

I naš temeljni poziv, poziv biti kršćani, počiva na onom da je nas Isus pogledao i zavolio. I on, zapravo, zahtjeva ostaviti sve što nas od toga odvlači, ostaviti osobito naše bogatstvo i krenuti za Isusom. A upravo to sve ostaviti i krenuti za Isusom kao kršćani je i danas problem. Toliko smo toga nebitnog učinili bitnim. I nismo spremni sve to ostaviti za Isusa. Iz današnjeg evanđeoskog dijaloga, ali i iz ulomka iz Poslanice Hebrejima o živoj i djelotvornoj Božjoj riječi oštrijoj od svakoga dvosjekla mača koja prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu, saznajemo da Isusu nisu dovoljni polovični odgovori na njegov poziv. Za njega kršćani – kršćani su svi oni i samo oni koji idu za njim – ne mogu biti čak niti oni koji svoje nasljedovanje ograničavaju samo na deset Božjih zapovjedi. Za njega nije dovoljno ne ubiti, ne činiti preljuba, ne krasti, ne svjedočiti lažno, ne otimati, poštivati svog oca i majku. Isusu je potrebno više. Potrebno ga je slijediti u služenu i ljubavi. To je onaj pravi duh mudrost o kojemu nam je progovorio ulomak iz Knjige Mudrosti koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Mnogi nisu, nažalost, došli do razine da to shvate. Onaj netko koji je to shvatio, kojemu je ta mudrost bila darovana, vidio je Isusov pogled pun ljubavi i čuo njegov poziv, ali ga nije bio spreman prihvatiti jer imaše velik imetak. Isus mu nije bio sve. I zato ode žalostan. I među nama, današnjim kršćanima, postoje mnogi koji imaju tu mudrost, ona nam je darovana po krsnoj milosti, i čuju Isusov poziv, ali se ipak radije odlučuju za velik imetak. Radije biraju ono svoje, nego ono što im nudi Isus. I misle da to tako mora biti. To je ono snebivanje učenika: Pa tko se onda može spasiti? To je i ono što mnoge mlade ljude danas čini neodlučnim kad je u pitanju i poziv na brak i obitelj. Pitaju se, između ostaloga, je li danas, dok se svaki drugi brak i obitelj raspadaju, moguć brak i obitelj koji traju dok nas smrt ne rastavi i koji nam omogućuje biti sretni i ostvareni i u tom pozivu. I na to pitanja Isus i danas odgovara jednako kao što je odgovorio apostolima na njihovo pitanje: Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!