Antonietta Raco iz Francaville sul Sinni (Potenza), čije svjedočanstvo donosi Aleteia, oboljela je od amiotrofične lateralne skleroze i bila je vezana za invalidska kolica. 2009. godine otišla je u Lurd, a tijekom uranjanja u bazene lurdske spilje njezin se život promijenio.

“Počela sam plakati, jer sam shvatila da se nešto događa. Zatim sam osjetila ogromnu bol u nogama, kao da mi ih čupaju.”

“Razboljela sam se od primarne lateralne skleroze (vrste amiotrofične lateralne skleroze, op. prev.) 2004. i više nisam mogla hodati. Nakon što sam lutala od liječnika do liječnika i od bolnice do bolnice, a da nisam dobila nikakvu dijagnozu, profesor Adriano Chiò iz bolnice Molinette u Torinu precizno mi je dijagnosticirao bolest. Imala sam problema s disanjem, nisam mogla gutati i teško sam govorila.”

Godine 2009. odlučila je zaputiti se iz svog mjesta Francavilla sul Sinni, u pokrajini Potenza, u Lurd. Zahvaljujući volonterima Unitalsija (talijanske nacionalne unije za hodočašća bolesnika, op. prev.) uspjela je doći do tog svetog mjesta i uroniti u bazene spilje. U tom trenutku jedan glas joj je rekao: “Ne boj se!”

“Počela sam plakati, jer sam shvatila da se nešto događa. Zatim sam osjetila ogromnu bol u nogama, kao da mi ih čupaju. Nastavila sam moliti i nisam ništa rekla volonterima o tom glasu.”

“Nisam otišla moliti za svoje izlječenje, već za izlječenje jedne djevojčice iz svog mjesta s leukodistrofijom.”

Antonietta Raco nije otišla u Lurd moliti za čudo koje bi riješilo njezinu situaciju, već kako bi molitvom podržala jednu oboljelu djevojčicu:

“Nisam otišla moliti za svoje izlječenje, već za izlječenje jedne djevojčice iz svog mjesta s leukodistrofijom. Na ramenima sam tijekom cijelog hodočašća nosila njezinu majicu i uronila sam je u vode bazena.”

Međutim, čim je stigla u Lurd, počela je osjećati da će ona biti u središtu čudesnog događaja:

“Majčice moja, zahvaljujem ti što si me pozvala da dođem.”

“Vidjela sam veliko svjetlo koje se kretalo odozdo prema gore. U tom svjetlu vidjela sam Gospu, u molitvi, okrenutu prema Svetištu, koja me pozvala da nastavim prema naprijed. Nisam nikome ništa rekla.”

“Majčice moja, zahvaljujem ti što si me pozvala da dođem. Podaj snagu meni i mojoj obitelji da se mirno nosimo sa svime što se još mora dogoditi, i izliječi, molim te, ovu djevojčicu”, bila je molitva Antoniette Raco.

Zatim je otišla kući zajedno sa svim ostalim hodočasnicima, a nekoliko dana kasnije:

“Dok sam sjedila na kauču, ponovno sam čula isti ženski glas koji mi je rekao: ‘Pozovi ga i reci mu!’ Nisam znala što bih rekla, mislila sam da haluciniram i da se bolest pogoršava. Pozvala sam svog supruga Antonija i ustala te napravila nekoliko koraka bez štaka. Mislio je da ću pasti. U tom sam trenutku shvatila da sam u Lurdu upravo ja ozdravila.”

Antonietta Raco nakon ovog događaja nastavila je voditi normalan život, a postala je i volonterka Unitalsija. Liječnici koji su je kasnije posjetili nisu mogli znanstveno objasniti njezin oporavak.