Iz novog Vijenca br. 651

Matica je živa i aktivna, dosljedna i vjerodostojna, svehrvatska i naša

predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica

Tijekom povijesti Matica hrvatska postojano je dokazivala da je uspješan model u kulturnom i društvenom djelovanju, da je umjela kreativno savladati sve nedoumice i zamke, da se znala prilagoditi svakom vremenu, a da uvijek ostane svoja

Stipe Botica / Snimio Mirko Cvjetko

Dragi moji matičari, gospođe i gospodo, svima najsrdačnija čestitka uz obilježavanje Dana MH 2019. Uobičajeno je da se uz rođendan i pojedinaca i ustanova evociraju važnije činjenice iz života. Matica hrvatska ima na tisuće raznovrsnih činjenica, osobito onih koje su bitno obilježile ovu ustanovu u njezinu povijesnom hodu. Za današnju svečanost, uz 177. rođendan, evo ih nekoliko koje pokazuju njezino djelovanje i potkrepljuju mjesto u hrvatskom narodu. Čini mi se da to vrijedi istaknuti jer je ovo prva proslava Dana MH u novom sazivu. Znam da mnogi od vas znaju sve podatke koje ću izdvojiti, ali ipak nije suvišno prisjetiti ih se, i kao djelatni poticaj i zbog onoga repetitio est mater studiorum. Istovremeno su poveznica povijesti i suvremenoga Matičina života.

Glede osnutka Matice hrvatske već se u vrijeme predilirizma zazivala ustanova koja bi majčinski brinula o sveukupnim nacionalnim i kulturnim čimbenicima, pa i cjelokupnom kulturnom nasljeđu koje tvori nacionalni identitet. Početkom 19. stoljeća takvu su kohezijsku snagu, redovito, imale sve novostvorene matice u slavenskim zemljama. I hrvatska je Matica, kad se zamišljala, a potom i pojavila, nastavila taj čin: okupiti i objediniti raznovrsnu djelatnost i kulturu nacionalnog i kulturnog identiteta te se za nju zbilja može reći da „nije samo baština jedne institucije, nego i memorija hrvatskog društva“ (Igor Zidić).

Ideja o Matici pojavila se unutar Narodne čitaonice – Ilirske čitaonice (utemeljene 4. kolovoza 1838) u Zagrebu, na poticaj ­grofa Janka Draškovića (predsjednika), koji je u prvom govoru na otvaranju Čitaonice istaknuo potrebu „korisnih knjiga… u ilirskom jeziku“, kojima treba odgojiti kulturnjaka, a za to je potrebna institucija Matice.

Važan čimbenik kulturnog i društvenog života

I kad se, konačno, moglo prići ustroju takve institucije, rodila se Matica ilirska 10. veljače 1842. i taj je dan Matičin rođendan, premda je ostala unutar Čitaonice do 1850, u kojoj je imala pravni status. Utemeljitelji u podnesku za ozakonjenje (Pravila Čitaonice, iz srpnja 1838) ističu i potrebu za starijim i domoljubnim knjigama, odnosno da se tiskaju „korisne knjige u narodnom jeziku“ (Jakša Ravlić). Matičin program da se tiskaju starije hrvatske knjige i korisne knjige dugo će biti najvažniji zadatak, posebice kada je imala „150 utemeljitelja i 400 drugih darovatelja“. Pravila su odredila da se „svaki i najmanji dar, koji se Matici ilirskoj rodoljubivo požrtvuje, bit će sa zahvalnošću primljen“. To Matica čini i danas, čime se nastavlja ucrtana i dosljedna povijest. Nastojat ćemo se uskoro odužiti svim Matičinim darovateljima.

Prvih dvadesetak godina, unutar sveukupnog ilirizma, Matica se prepoznala kao važan čimbenik kulturnog i društvenog života. Veliku je kulturnu ulogu preuzela osnutkom i financiranjem Nevena u pedesetim godinama i posebno časopisa Vienac, koji je izlazio od 1869. (prvi urednik Đuro Deželić) ,,o trošku Matice ilirske kao izdavateljice“. Najdugovječniji hrvatski književni časopis uglavnom je imao brojno čitateljstvo i pretplatnike (1880. čak 1244 pretplatnika), ali je Matica uvijek morala sufinancirati. Ove godine smo počeli i još ćemo to jače učiniti: proslaviti 150. obljetnicuVijenca. Inače, Matica je imala 145 raznih časopisa i periodike tijekom svoje povijesti.

U Matičinoj povijesti važan je i datum kad su „na glavnoj godišnjoj skupštini 29. studenoga 1874. primljena nova Pravila Matičina, prema kojima će se ona zvati Matica hrvatska, važna za razvitak i oblikovanje hrvatske nacije“ (Jakša Ravlić), a za njezina predsjednika izabran Ivan Kukuljević Sakcinski. Urednikom Vijenca postao je August Šenoa, pa se to vrijeme može nazivati Šenoino doba. Ne može se ni zamisliti hrvatska kultura 70-ih godina bez Matice hrvatske, pa je i ta promjena imena i koncepcijski ono najvrednije što je tada bilo u Hrvatskoj.

Potvrdile su sve hrvatske povijesti, i povijesti kulture, da je Matica i razvitku i oblikovanju hrvatske nacije dala golem doprinos, kudikamo veći od bilo koje druge hrvatske ustanove, pa i od Akademije i Sveučilišta (odobrena također 1874), a od sama je početka doista bila „stup hrvatske knjige“, kako je definirao Tadija Smičiklas. Istaknuo je Smičiklas i to da „Matica hrvatska ima biti ono, što je Matica ilirska bila u prvom svom početku, t. j. živa akademija, i nadajmo se, da će i biti“. Smičiklasovu želju Matica je, u kontinuitetu svoga rada, doista i ostvarila, što je jednako aktualno i danas. Glede promjene imena, Smičiklas naglašava „Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promičtijekom svu svijest narodu, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim“. I danas je Matica pouzdan znak hrvatstva.

Izgradnja Matičine palače

Jedan od važnijih datuma u Matičinoj povijesti jest i izgradnja Matičine palače. Naime, Matičin je odbor (izabran 4. svibnja 1886, a u njega je ušlo devet članova) donio odluku o izgradnji Palače, a „za arhitekta je izabran Ferdo Kondrat, predsjednik kluba inženjera“ (Jakša Ravlić). Državna je potpora u to vrijeme bila 2000 forinti, ali nije korištena za izgradnju Matičine palače već samo „za izdavanje klasika i narodnih pjesama“. Matičinu je palaču, dakle, financiralo Matičino članstvo i prilozi darovatelja. Gradnja je iznimno brzo napredovala pa je za godinu dana sve dogotovljeno te se na sjednici od 13. svibnja 1887. raspravljalo o namjeni zgrade. Među obveznim Matičinim prostorijama za rad dio je predviđen i za „najam stanova“, a donijela se odluka o namještaju i opremi, prijenosu knjiga, kućnom redu. Najam je tijekom 1888. priskrbio znatna sredstva (500–600 forinta godišnje), što će se ulagati u štedionicu, zakladu i „književne svrhe Matice“. Kasnije, 1891, bila je „raspisana jeftimba za dogradnju kuće Matice … od ulaznih vrata sa Zrinjevca desno“ i dovršena do svibnja 1892, što je koštalo 26.000 forinti. To je na čast i ponos Matičinih članova i dobrotvora te je Matičin predsjednik Tadija Smičiklas uvijek isticao, pored dobrotvora, i Matičine članove koji su, pored redovite članarine, davali i druge novčane prinose, ali i marno i dragovoljno širili Matičinu riječ u narod. Ni danas nije drukčije glede čelništva i članstva.

O svojoj 50. obljetnici 1892, kad je otisnuta i prva Matičina povijest, svi podaci govore da je Matica iznimno uspješno djelovala i na knjiškom i ukupnom kulturnom planu. Zato u izvješću za tu godinu piše da je Matica „godine 1892. imala 9117 članova, i to 1324 utemeljitelja i 7793 člana prinosnika“.

U Matičinoj povijest vrijedi istaknuti i druge Matičine kulturne i društvene uspjehe. Tako je bila jako uključena i u postupak prijenosa posmrtnih ostataka svoga prvog predsjednika na Mirogoj te je, kad je završila sva pravna procedura, 15. lipnja 1893. Matica organizirala prijenos posmrtnih ostataka svoga utemeljitelja grofa Janka Draškovića iz Radgone (gdje je preminuo 14. siječnja 1856. i pokopan) jer je „na smrtnoj postelji izrazio želju da ga prenesu u Hrvatsku“. Kosti su pokopane ,,u arkadama preporoditelja (…), sprovod je vodio predsjednik Jugoslavenske akademije Fr. Rački“, a financijsku potporu dali su „novčani zavodi i imućniji građani“. I ovih godina pokušavamo prenijeti u domovinu posmrtne ostatke najvećeg Matičina donatora (Jure Petričevića) i primjereno mu zahvaliti.

Uz Matoša i Andrića

Nakon proslave 50. obljetnice postanka i uspješne djelatnosti, zahvaljujući članovima i donatorima, mogla je Matica 1895. svečano proslaviti i jednu svoju, za to vrijeme gotovo nevjerojatnu činjenicu da je „od osnutka do te godine raspačala prvi milijun knjiga“ (Ravlić).

S tim je, naravno, ispunjena još jedna Matičina svrha: da je stvorila, kako je 1898. ustvrdio njezin predsjednik (Tadija Smičiklas) „čitajuću publiku“, a time i vrstan „pogled u narodnu budućnost“. To je vrsnoća Matičina nakladništva, jednako onda kao i danas, kad će Matica izdašno darivati knjige.

Matica je i tada i u cijeloj svojoj povijesti kohezijska snaga hrvatskoga društva, a povezivati i objedinjavati moglo se samo nizom hvalevrijednih čina, odnosno „djela, a ne samo riječi“. Pokazala je to darom A. G. Matošu u dva navrata. I ovo: uprava je 23. ožujka 1918. dobila molbu Ive Andrića za „potporu da može poći na more i liječiti bolest koju je navukao radi ratnih patnja i neugodnosti“. Odobrila je molbu i dala mu potporu od 300 K, iako „Andrić tada nije bio još Matičin član radnik“.

Pri svršetku rata i odmah u poraću Matica je širila djelokrug svoga rada pa je uprava više puta raspravljala o širenju svega onoga što traži novo vrijeme, pa i o izdanju „knjige iz gospodarske i poljoprivredne nauke“. Na prijedlog tajnika dr. Tugomira Alaupovića zaključila je da „Matica želi gajiti gospodarsku i poljoprivrednu knjigu jače, i barem u onom opsegu kako je dosada gajila lijepu knjigu. (…) da se narod uopće uzgoji za pitanja te vrste, da se razbudi interes, odgoje radnici“ (Ravlić). Proglas o toj akciji otposlan je novčanim zavodima, gospodarskim ustanovama, trgovačkim komorama da stručno i financijski pomognu akciju. Odazvali su se mnogi i uspjeh je bio znatan. Naši odjeli, i u Središnjici i u ograncima, i danas pokazuju taj široki raspon Matičine djelatnosti.

Uporište hrvatskom zdravom identitetu

Matica je, poučena povijesnim iskustvom, znala da će u novoj državi, zapravo u državi dinastije Karađorđevića, njezino temeljno djelovanje i dalje biti isto kao i na početku: zaštita i njegovanje hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta. To je važno tim više jer je nova država već na početku „gazila nacionalne osjećaje pojedinih naroda, možda najviše Hrvata i Makedonaca, što je izazivalo oporbu s njihove strane“ (Ravlić). Za Maticu su tada došle i nove poteškoće pa je u izvješćima za 1919. i 1920. vidljivo da su se ,,u Maticu uvukla politička sporenja nepoznata joj dosad. Neki su služili narodnom jedinstvu iz svojih ilirskih temelja, a drugi su se izravno zalagali za jugoslavenski integralizam i za dosad nepostojeću naciju – jugoslavensku“ (Stjepan Damjanović). Matica je bila svjesna pogubnosti takve polarizacije u svojim redovima te je ubrzo, naročito od 1921, kad je za predsjednika izabran Dragutin Domjanić, htjela biti integrativni čimbenik hrvatskoga kulturnoga i društvenoga života, odnosno „sabiralište našega kulturnoga života“. I, kad se to sagleda unutar tadašnje sveukupne društveno-političke situacije, uspjela je u tome. Nisu ni danas Maticu mimoišla slična sporenja te se nadamo da će ih Matica uspješno svladati i biti čvrsto uporište hrvatskome zdravom identitetu.

U vrijeme između dvaju ratova Matičin je život prožet i uspjesima i pojedinim poteškoćama (sporenja, nejedinstvo, razmirice). Osobito se izdvaja slojevita uloga Matičina dugovječnog predsjednika Filipa Lukasa (predsjednikovao od 1928. do 1945) i u to vrijeme i za vrijeme rata. Svoju „zadnju glavnu skupštinu vodit će na staru godinu 1944. i na njoj održati govor… otisnut u Izvještaju Matice hrvatske za 1944. Lukas je, u tome se većina slaže, pripadao skupini hrvatskih intelektualaca koji su nastojali kod saveznika iskazati distancu prema Pavelićevoj politici i osigurati da Hrvati poslije rata i rezultata koji se naslućivao ipak dobiju svoju samostalnu državu“ (Damjanović). „Rat i posebno njegov završetak, s tragičnim posljedicama za tolike Hrvate, zaustavio je mnoge projekte, a mnogi su Matičini suradnici i autori bili optuženi i osuđeni zbog suradnje s okupatorima i njihovim slugama“ (Mažuran/Bratulić). Matičine povijesti navode pedesetak imena koja su imala posljedice (ubijenih – „više od deset autora“), bijeg i prognanstvo („petnaestak ljudi“), „tamnicama i privremenom zabranom objavljivanja (Tin Ujević, Mihovil Kombol, Zvonko Remeta, Antun Velzek, Mladen Veža, Tomo Matić, Ljubomir Maraković, Vladimir Kirin, Ante Kuman – više od 25 ljudi)“ (Mažuran/Bratulić). Matica i danas poštuje i valorizira sve pozitivne primjere iz svoje prošlosti.

Prešutna zabrana Matice

Slojevita je Matičina povijest u socijalističkoj Jugoslaviji. Samo nekoliko činjenica: godine 1954. bilo je također više sastanaka i odluka o pisanju Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika, na inicijativu Matice srpske, što bi zajedno radile Matica hrvatska i Matica srpska. Uz relativno uspješnu nakladničku djelatnost nakon rata do tog vremena, tada se „našla istodobno Matica u velikom iskušenju. Naime, politički nametnuta suradnja s Maticom srpskom u zajedničkom izdavanju Rječnika hrvatskosrpskog jezika 1954. bila je po naravi stvari Matici neprihvatljiva, jer je pitanje hrvatskoga književnog jezika za Maticu oduvijek bilo ključno pitanje identiteta hrvatskoga naroda“ (Mažuran/Bratulić). Matica je morala, po naredbi, u tome sudjelovati, ali i paziti na svoje poslanje u hrvatskom narodu i ne iznevjeriti ga. I danas možemo reći: Matica neće nikada iznevjeriti to „poslanje u hrvatskom narodu“.

Na godišnjoj skupštini koja je održana 23. travnja 1960, pored ostaloga, predsjednik Jakša Ravlić, priopćio je godišnjoj skupštini „da je po pozitivnim zakonima Matičina zgrada, koja je bila sagrađena prilozima naroda (1886) i koja služi za kulturne potrebe hrvatskog naroda, izuzeta iz nacionalizacije“. Svjedoci smo koliko je nedavno bojazni i muka prouzročila ta odluka, koja se opet pokušala aktualizirati.

Na sjednicama svršetkom 1961. i tijekom cijele 1962. poticao se rad na obilježavanju 120. obljetnice Matičina ustroja i rada: hvalili su se nakladnički pothvati, a kao „najznačajniji pothvat, kojemu je poslije dugih priprema pristupila Matica hrvatska početkom 1962. zajedno s Izdavačkim poduzećem Zora, jest pokretanje biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja će, u 130–150 svezaka, obuhvatiti sva značajna djela od početka do naših dana“ (Ravlić).

Valja istaknuti da su 29. svibnja 1966. na glavnoj skupštini usvojena nova Pravila Matice hrvatske. Te godine, „nakon objavljivanja druge knjige Rječnika hrvatskosrpskog jezika odrekla se Matica hrvatska sporazuma s Maticom srpskom“, a godinu poslije „donio je upravni odbor Matice hrvatske Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju su potpisali vodeći književnici i javni radnici“, otisnuta u Telegramu 17. ožujka 1967, koja je bila „temeljac u borbi Hrvata za jezična i nacionalna prava Hrvata u drugoj Jugoslaviji“ (Mažuranić/Bratulić). To je Matica opet prije dvije godine, o pedesetoj obljetnici, evocirala i dostojno proslavila. Na tragu toga i otposlala relevantnim strukturama Matičin prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika.

Dana 16. travnja 1971. Matica je raskinula sudjelovanje u Novosadskom dogovoru i pokrenula Hrvatski tjednik, novine za kulturu i društvena pitanja (izišla 33 broja). Te važne „novine dosežu nakladu od 130.000 prodanih primjeraka“. Partijsko je vodstvo i Titov udar u Karađorđevu u prosincu 1971. sve zaustavio, ,,a do 20. prosinca i kolektivne ostavke rukovodećih tijela Matice hrvatske… Policija je preuzela Matičine prostorije i arhiv, dio pokretne imovine predan je na čuvanje Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a dio je otuđen. Rad Matice hrvatske prestaje premda nema sudske odluke o prestanku njezina djelovanja“ (Damjanović). Do prestanka rada Matica je otiskivala dvjestotinjak naslova u središnjici i u ograncima, a u prosincu je Matica osuđena kao „žarište kontrarevolucije“, čelništvo od siječnja 1972. kažnjavano, suđeno i pozatvarano, članstvo „maltretirano“, „zaplijenjen arhiv, otuđene mnoge vrijednosti“ – te je „prešutno bio zabranjen rad Matice hrvatske“. „Prostorije Matice hrvatske zaposjela je policija i godinama provodila istragu“, što je dovelo do 18-godišnjeg prekida Matičina rada, u kojem je „Matica ostala bez svoje arhive, knjižnice, namještaja i druge pokretne i nepokretne imovine“ (Mažuran/Bratulić). I ne samo to već je „uz sudbinu Matice hrvatske tih godina usko povezan rad i sudbina njezinih pododbora i ogranaka, koji su ukinuti kad i središnjica, a djelatnici politički gonjeni, knjige zaplijenjene i uglavnom uništene“. Torturu koju je tada proživjela Matica neće lako nadoknaditi.

Hrvatski panteon

U osvit demokratskih promjena i uspostave nove Republike Hrvatske obnoviteljska sjednica Matice hrvatske bila je 8. prosinca 1989, a godinu poslije i obnoviteljska skupština na kojoj je, po riječima njezina predsjednika Petra Šegedina, Matica preuzela ulogu „izgradnje hrvatskog panteona. Ona je taj panteon duhovno, od samog svog početka gradila“ (Mažuran/Bratulić).

Velik je Matičin uspjeh, na kojem se još mora dokazati, pokretanje biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti i još dvadesetak drugih biblioteka.

Glede ukupnog Matičina života u samostalnoj hrvatskoj državi, ona ostaje dosljedna svojoj temeljnoj zadaći: izgradnji i čuvanju hrvatskoga nacionalnoga i kulturnog identiteta, i to je svevremenska kategorija. Na tome Matica ili dosljedno i kontinuirano živi ili pada. Nadam se da će Matica znati uspješno odgovoriti tom izazovu. To će prepoznati i oni kojima je hrvatski kulturni identitet važna sastavnica. To je prepoznao 1996. industrijalac Mate Vekić, koji je darovao Matici hrvatskoj 800.000 njemačkih maraka „za kupnju poslovnog prostora u Trstu, gdje je sjedište Ogranka Matice hrvatske u Trstu“. Isti je darovatelj 2005. darovao Matici hrvatskoj 110.647 kuna za unapređenje djelatnosti. Ili još više najveći Matičin darovatelj – naime, Matica je 1997. oporučno naslijedila od dr. Jure Petričevića 1,450.000 njemačkih maraka „bez ikakvih uvjeta“ i od tih je sredstava izgrađena dvorana u kojoj se nalazimo. Matica će se i na druge primjerene načine pokušati odužiti svome donatoru, a već je ovu svoju dvoranu nazvala Dvoranom Jure Petričevića.

I na svršetku: tijekom povijesti Matica je postojano dokazivala da je uspješan model u kulturnom i društvenom djelovanju, da je umjela kreativno savladati sve nedoumice i zamke, da se znala prilagoditi svakom vremenu, a da uvijek ostane svoja, da se uspješno okoristila svim modernizmima, što jamči da će i ovo naše vrijeme, vrijeme postmodernističke, globalističke i relativističke tendencije, matičarski nadvladati i ostati dosljedna svojoj ulozi u hrvatskom narodu. To će učiniti zahvaljujući mnogim Matičinim članovima, i u upravljačkim tijelima i u širem članstvu, zaposlenicima u Središnjici i vrsnim dragovoljcima u ograncima i odjelima. Po njima je Matica živa i aktivna, dosljedna i vjerodostojna, svehrvatska i naša. Takvih je bilo, ima ih i bit će ih. Srdačna im hvala i čestitka. Dvojicu takvih ćemo i u nastavku ove svečanosti istaknuti, a tijekom godine (i unaprijed) i druge Matičine zaslužnike i jubilarce. Neka je i njima i našoj Matici dug i plodan život u svim njezinim djelatnostima!

Izvor:  Vijenac br. 651 od 14. veljače 2019.